Ostavka umjetničkog direktora CNP Branimira Popovića bila je iznuđen čin, jer je Ministarstvo kulture tražilo od Vlade da ga smijeni zbog kršenja antikoruptivnih propisa

Profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) i poznati glumac Branimir Popović, podnio je ostavku na funkciju umjetničkog direktora nacionalnog pozorišta, kako bi preduprijedio izjašnjavanje Vlade o zahtjevu Ministarstva kulture da bude smijenjen.Resor na čijem je čelu Aleksandar Bogdanović smjenu Popovića tražio je nakon što im je Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) dostavila odluku iz juna, o tome da je on kršio antikoruptivne propise, jer nadležnima nije dostavio godišnji izvještaj o prihodima i imovini.

To su iz ASK saopštili Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Tačnost i potpunost podataka iz naknadno dostavljenog izvještaja, kako su rekli, provjeriće do kraja godine.

Podaci do kojih je došao CIN-CG pokazuju, međutim, da Popović ranije Agenciji i javnosti nije prikazivao svoje prave prihode, kako zakon nalaže, tvrdeći, na primjer, da mimo profesorske plate dodatno zarađuje samo 234 eura i da ima samo jedan stan u Podgorici.Pored obavještenja o prihvatanju ostavke, Vlada u svom saopštenju javnosti nije ponudila bilo kakvo obrazloženje. Bivši umjetnički direktor Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) u telefonskom razgovoru  odbio je da odgovara na pitanja CIN-CG o ovom slučaju.

Popović je za umjetničkog direktora imenovan na sjednici Vlade 10. marta 2016. godine. U izvještaju o prihodima i imovini za tu godinu, dostavljenom ASK, on je tvrdio da mjesečno kao umjetnički direktor zarađuje 1.250 eura i da nema drugih prihoda.

Međutim, on je u toj instituciji kao funkcioner na dopunskom radu primao mjesečno 1.000 eura. Paralelno, naredne dvije i po godine, do podnošenja ostavke u CNP, radio je i kao univerzitetski profesor na FDU.

Prema nezvaničnim saznanjima, bivša rektorka Radmila Vojvodić upozoravala ga je tokom 2016. i 2017. godine da je potrebno da reguliše pravni status u skladu sa zakonom, jer sa Univerzitetom ima zaključen ugovor o radu.Vojvodićeva je pisanim putem, početkom 2017. godine, Popovića obavijestila da je jedna od zakonskih mogućnosti i „zamrzavanje“ prava i obaveza na Univerzitetu.

Poznati glumac je, međutim, zaključio ugovor sa CNP o dopunskom radu, na koji je saglasnost u aprilu 2017. godine dalo Ministarstvo kulture. CIN-CG imao je uvid u taj dokument, u kojem piše da su saglasni da Popović dopunski radi kao umjetnički direktor CNP i da za desetočasovni nedjeljni angažman prima mjesečnu naknadu od 1.000 eura.

Zakon o radu, precizira da direktor, ugovorom o radu može zasnovati radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme. Ministarstvo kulture je ocijenilo da su „poslovi umjetničkog direktora specifične prirode i mogu se obavljati dopunskim radom“. Godinu kasnije, međutim, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, neposredno prije Popovićeve ostavke, dalo je mišljenje da nema zakonskog osnova da se funkcija direktora obavlja dopunskim radom.

Popović  je u izvještaju o prihodima i imovini za 2017. godinu obavijestio ASK da je kao umjetnički direktor zarađivao 234 eura, a kao profesor na FDU 1.050 eura.(PDF Izvještaj ASK 2017)

U nevladinoj organizaciji Centar za građansko obrazovanje (CGO) tvrde da Popović kao zaposleni na Univerzitetu, prema njihovim informacijama, nije tražio niti dobio saglasnost rukovodstva da može da zaključi dopunski ugovor sa CNP, gdje je bio umjetnički direktor.

„Na taj način prekršio je Statut UCG, ali i Zakon o radu koji obavezuje zaposlenog da prilikom zaključivanja više ugovora o radu pribavi sporazumnu saglasnost poslodavaca“, kazala je Željka Ćetković, saradnica na programima u CGO.

Popović je, sa pozicije umjetničkog direktora, ubirao i dodatne prihode na osnovu predstava u kojima je igrao u CNP. On ASK-u nije dostavio podatke o honorarima koje je dobijao kao glumac. Dobro obaviješteni izvori, bliski Popoviću, tvrde da je za predstavu „Samoubica“, u kojoj tumači lik Oca - Jelpidija, prošle godine zaradio 3.000 eura. Dodatnih 150 eura dobijao je po svakom izvođenju predstave. Samo u maju 2017. godine, prema repertoaru dostupnom na internetu, predstava „Samoubica“ igrana je tri puta.

U Popovićevim izvještajima o prihodima i imovini nema podataka ni za ostale predstave koje je igrao. Sagovornici bliski Popovićutvrde da je on dobio 5.000 eura za lik Prospera u predstavi „Bura“, kao i 2.500 eura za lik Bilježnika u predstavi „Učene žene“, ali ni tih cifara nema u izvještajima ASK. ( PDF Izvještaj ASK 2016)

„Imajući u vidu da umjetnički direktor predlaže repertoar, izbor reditelja i drugih umjetničkih saradnika, problematično je sa stanovišta borbe protiv korupcije, da Popović sebe dominantno uključuje u repertoar, čime pribavlja dodatni profit koristeći javnu funkciju“, ocijenila je Željka Ćetković iz CGO.

Ona ocjenjuje „istinski nelogičnim i fizički nemogućim“ da neko istovremeno bude redovni profesor u stalnom radnom odnosu na FDU na Cetinju, umjetnički direktor u dopunskom angažmanu u CNP u Podgorici i jedan od najangažovanijih glumaca na repertoaru pozorišta.

CGO: ASK nije žurila da ga kazni

U CGO smatraju da ASK u slučaju Popovića nije blagovremeno utvrdila činjenično stanje. U toj NVO sumnjaju da je on prekršio Zakon o sprječavanju korupcije, u dijelu ažurnosti, tačnosti i potpunosti podataka u izvještajima o prihodima i imovini za prethodne dvije godine.

Ukazali su i na moguće postojanje sukoba interesa prilikom obavljanja javne funkcije - umjetničkog direktora CNP i drugih angažmana. Iz CGO su istakli da na sajtu ASK još nema njegovog izvještaja, koji svaki rukovodilac po odlasku sa javne funkcije mora da podnese.

„Na sajtu ASK još ne postoji njegov cjelovit imovinski karton... ASK nije požurila da kazni Popovića što nije podnio izvještaj 30 dana nakon prestanka funkcije, kao što je to, na primjer, napravljeno u slučaju bivše generalne direktorke RTCG, što ukazuje na selektivnost pristupa ASK-a“, kazala je Ćetković.

CGO je početkom ove godine objavio da je bivši ministar evropskih poslova, Aleksandar Andrija Pejović, protivno Ustavu istovremeno imao status ambasadora. Ta NVO tražila je od premijera Duška Markovića da razriješi Pejovića, dok su ASK uputili zahtjev da pokrenu postupak protiv Pejovića.

ASK je u februaru utvrdila da je Pejović, kao javni funkcioner prekršio Zakon o sprječavanju korupcije, jer je suprotno Ustavu istovremeno imao status ambasadora.

Pejović je nakon toga podnio ostavku, kako je tvrdio, iz moralnih razloga.

Odluka Vlade da nekog smijeni ne proizvodi  iste posljedice kao kada prihvati nečiju ostavku, tretirajući to kao lični čin. Zakon o sprječavanju korupcije predviđa da funkcioner, kojeg nadležni organ razriješi zbog kršenja tog propisa, u naredne četiri godine ne može obavljati javnu funkciju, odnosno poslove državnog službenika.

U katastru bila dva stana, u kartonu jedan

Popović nije prijavio ASK-u da je u prethodnom periodu bio vlasnik još jednog stana u Podgorici. U njegovim imovinskim kartonima piše da je vlasnik stana od 97 kvadrata u Podgorici, koji je kupio, kao i dijela naslijeđene kuće. Međutim, stvarno stanje u katastru, u koji je novinar imao uvid, izgledalo je drugačije. Popović je tada, prema katastarskim podacima, pored stana od 97 kvadrata koji je prijavio, bio vlasnik i još jednog od 98 kvadrata. Na jučerašnji datum, Popović je u katastarskim podacima vlasnik samo stana od 98 kvadrata, ali ne  i onog od 97 kvadrata koji je prijavljen ASK.

Dokumenta:

• Saglasnost Ministarstva kulture na ugovor o dopunskom radu
• Dopis rektorke UCG Popoviću
• Izvod iz Zakona o radu

Ana KOMATINA

Postoje i pravilnici u kojim piše da žena tokom radnog vremena ne smije ručno da prenese više od - četiri tone. Ali, čak i od toga, gora je nesigurnost na poslu, to što su primorane da rade na crno, odlažu stvaranje porodice, da prihvataju nehumane uslove, u stalnom strahu od otkaza. Rad pod stresom izaziva brojna oboljenja, što je u Crnoj Gori praktično nemoguće dokazati 

„Šef me obično uveče obavijesti u koje vrijeme bi sjutra trebalo da dođem na posao. Nikada ne znam unaprijed kada ću završiti sa poslom. Rijetko je to samo osam sati. Ugovor o radu je na tri mjeseca i ne znam da li će i kada biti produžen. Mijenjala sam do sada četiri posla. O planiranju porodice mogu da mislim tek kada nađem boljeg poslodavca, jer se bojim da će mi ovaj dati otkaz“, ispričala  je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) 24-godišnja djevojka zaposlena kod podgoričkog trgovca.

Predstavnice crnogorskih sindikata kažu da svakodnevno imaju ovakve primjere izrabljivanja, naročito u sektorima trgovine i ugostiteljstva, gdje žene čine 70 do 80 odsto ukupnog broja zaposlenih. Sve to, kako kažu, utiče na to da njihovo radno mjesto nije bezbjedno ni zdravo. Izloženi su stalnom stresu što izaziva depresiju, ali i mnoga druga oboljenja.

Prema podacima Monstata, u crnogorskim trgovinama radi 36 hiljada zaposlenih, a u ugostiteljstvu 16 hiljada. U ovim oblastima su i najniže prosječne neto zarade - u trgovini 350, a u ugostiteljstvu 380 eura. U Crnoj Gori ukupno ima 185 hiljada zaposlenih, a prosječna zarada je 512 eura.

U Crnoj Gori nema pravno definisanog spiska profesionalnih oboljenja, nedostaje i institut medicine rada, pa je praktično nemoguće dokazati da je neko obolio zbog stresa na poslu.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu u Crnoj Gori podsjeća da je hronični stres uzrok mnogih bolesti među kojima su „povećan krvni pritisak, čir na želucu, bolesti štitne žljezde, povišen šećer, promjene u probavnom sistemu, sve do razvoja ulceroznog kolitisa i kronove bolesti“.

„Veliki broj naučnih i medicinskih radova dokazao je da nedostatak sigurnosti u zaposlenje dovodi do pada psihološkog blagostanja radnika, nezadovoljstva poslom, anksioznosti, učestalijih psihosomatskih oboljenja, veće učestalosti bolesti srca i povišenog krvnog pritiska. Ako se svemu tome doda prirodna zabrinutost za svoju i egzistenciju porodice, jasno je kolike i kakve posljedice stres prouzrokovan ovim uzrocima, može ostaviti na zdravlje zaposlene“, kaže Ivona Mihajlović iz Unije slobodnih sindikata.

Najčešći problem sa kojim se žene u Crnoj Gori susreću na tržištu rada, prema njenim riječima, jeste nejednakost zarada, odnosno nepoštovanje principa „jednaka zarada za jednak rad“, što je garantovano Zakonom o radu, ali i brojnim međunarodnim pravnim aktima. Prema istraživanju „Socijalno-ekonomski položaj žena u Crnoj Gori“, koje je prije nekoliko godina uradila grupa NVO na čelu sa Evropskim pokretom, prosječna plata žena je za 13 odsto niža nego kod muškaraca, a u nekim oblastima poput industrije i za 30 odsto. U trgovini i ugostiteljstvu žene su 14 odsto slabije plaćene.

„Javna je tajna da se veliki broj žena u Crnoj Gori suočava sa nekim vidom diskriminacije u pogledu nemogućnosti zasnivanja stabilnog radnog odnosa zbog činjenice da su u reproduktivnom dobu, te da žele proširenje porodice, ili imaju malu djecu, što po poslodavcima podrazumijeva češće odsustvo sa posla. Ovo je posebno izražen slučaj na razgovorima za posao. Problem je veoma težak, odnosno nemoguć za dokazivanje pred nadležnim institucijama, s obzirom da se razgovori za posao vode iza zatvorenih vrata i u četiri oka“, kazala je Mihajlović.

Ljubica Nikolić iz Saveza sindikata navodi da zna primjere da zaposlene žene, često prije odlaska na posao piju tablete za smirenje, kako bi se pripremile za razne izazove kojima su izložene.

„Rad na crno ili sa ugovorom na određeno vrijeme koji potpišu, ali čiji primjerak im se ne uruči, tako ni one ne znaju tačno što su potpisale, po ugovoru o djelu, kojim se ne reguliše radni odnos, samo su neki primjeri postupanja poslodavaca koje zaposlene žene trpe. Prilikom zaključivanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, gotovo da postaje pravilo da zaposleni potpisuje i izjavu o otkazu. Poslodavac, ako mu zatreba, naknadno unese datum i tako prikaže ’slobodno izraženu volju zaposlene žene’ kojom otkazuje dalji rad. U razgovorima za posao, takođe, često se postavljaju pitanja o bračnom statusu, planovima za potomstvo i slično, što zakon zabranjuje“, kazala je Nikolić. Ona ističe da sindikat nastoji da pruži pravnu pomoć svima koji im se obrate sa ovim problemima.

Studija „Žene i muškarci u Crnoj Gori“, koju je uradio Monstat prije dvije godine, pokazuje da među rukovodiocima i funkcionerima ima svega 22 odsto žena.

„Žene rjeđe učestvuju u donošenju važnijih odluka i redovno moraju da izaberu između posla i rađanja, ili bar da odgode proširenje porodice sve dok žele bilo kakvu karijeru. Izloženost  ovakvim uslovima čini da je zdravlje žena veoma ugroženo i da posljedice mogu biti višestruke“, smatra Nikolić.

Zakon o zaštiti na radu više se bavi tehničkom zaštitom žena i zaposlenih maloljetnika. Tako je propisano da je poslodavac dužan da obezbijedi posebnu zaštitu i zdravlje na radu zaposlenih žena za vrijeme trudnoće, zaposlenima mlađim od 18 godina, kao i zaposlenima sa invaliditetom. Maloljetnici ne mogu biti izloženi poslovima sa velikim fizičkim naporima i gdje mogu doći u kontakt sa biološkim i hemijskim štetnim materijama. Trudnice, porodilje i dojilje ne smiju biti izložene štetnim materijama, radnim postupcima i uslovima ako iz procjene rizika proizilazi rizik za njeno zdravlje i zdravlje djeteta. Prema podacima inspekcije, nije bilo kazni za kršenje ovih propisa.

Poseban pravilnik o mjerama zaštite reguliše ručno prenošenja tereta, kojim se štite žene i maloljetnici. Žene mlađe od 19 godina ne smiju da nose teret teži od 10 kilograma, a muškarci iste dobi mogu da nose duplo teži. Kod uzrasta od 19 do 45 godina, muškarci na poslu mogu da nose ručni teret do 25 kilograma, a granica kod žena je deset kilograma niža. Muškarci stariji od 45 godina mogu da nose do 20 kilograma, a žene u toj dobi upola manje.

Postoje i norme koje su više za rubriku „Vjerovali ili ne“, ili su rezultat nekritičkog prepisivanja: „Kumulativna masa tereta koji podižu i nose žene ne smije da bude veća od 4.000 kilograma u toku osmočasovnog radnog vremena“.

Poslodavac bi trebalo da, u slučaju kada ručno prenošenje tereta ne može da se izbjegne, organizuje obavljanje rada tako da trudnice, porodilje i dojilje izbjegnu ovaj posao“, saopšteno je iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu. Oni navode da do sada nijesu imali prijava za nepoštovanja propisa o nošenju tereta, ali da preventivno upozoraju poslodavce i traže od njih da uputstva za bezbjedan rad pri ručnom prenošenju tereta postave na vidna mjesta, naročito u proizvodnim pogonima, magacinima i objektima, gdje to zahtijeva priroda procesa rada. Za kršenje ovih propisa nije bilo ni kazni, samo šest ukazivanja poslodavcima da otklone nepravilnosti.

Kod ostalih poslova ne postoje posebne norme zaštite za žene i maloljetnike, osim ako samim aktom o procjeni rizika za to radno mjesto nijesu navedena neka ograničenja i posebne mjere. Propisi koji se odnose na zaštitu i zdravlje na radu žena i maloljetnika su 2015. godine usklađeni sa aktima EU. Novi Zakon o radu je u procesu usklađivanja sa relevantnim propisima EU i konvencijama Međunarodne organizacije rada.

Prema podacima inspekcije, u nezgodama na radnom mjestu značajno je manje žena nego muškaraca, a nijesu imali slučajeve povrede maloljetnika.

Tako je u periodu od 2013. do 2017. godine, u Crnoj Gori u svim djelatnostima ukupno bilo 181 povreda na radu, od čega 30 smrtnih slučajeva, 144 teških povreda na radu i sedam kolektivnih povreda. Od tog broja na žene se odnosio jedan smrtni slučaj, koji se desio 2015. u fabrici oružja Tara u Mojkovcu, kao i četiri teške povrede.

Strah od gazde

Ivona Mihajlović kaže da je teško dokazati postojanje diskriminacije u radnim odnosima, prvenstveno one „prikrivene“ koja postoji kako u oglasima, tako na razgovorima za posao, ali i u samom radnom procesu.

„Iz tog razloga naše koleginice se veoma teško ili u zanemarljivo malom broju slučajeva odlučuju da pokrenu postupke pred nadležnim organima. Ovakvom stanju u prilog ide i činjenica da se nalazimo u situaciji u kojoj postoji ogromna nezaposlenost i sveopšta fleksibilizacija radnih odnosa, te da su time radnici, pa samim tim i radnice, prinuđeni da prihvataju gotovo sve uslove koji im se nude, kako bi makar donekle unaprijedili svoj ekonomski položaj“, kazala je Mihajlović.

Ona navodi da ipak postoji napredak u odnosu na prethodne godine i da ima žena koje se usuđuju da iniciraju inspekcijske kontrole, pa čak i pokrenu sudske sporove u vezi sa ostvarivanjem prava na jednaku zaradu, zaštitom na radu i mobingom.

„Kod mobinga, nažalost, nemali broj koleginica odustaje u konačnom od sudskog postupka, shvatajući da je to veoma teško dokazati, s obzirom na nepostojanje dovoljno čvrstih dokaza koji se kao takvi zahtijevaju, ali i nedovoljnog senzibiliteta sudova u ovoj vrsti sporova“, navodi Mihajlović.

O maloljetnicima nema podataka

Ugovor o radu, kako se navodi u zakonu, može se zaključiti sa osobom mlađom od 18 godina života, uz pisanu saglasnost roditelja, usvojitelja ili staraoca, ako takav rad ne ugrožava njegovo zdravlje, moral i obrazovanje, odnosno ako nije zabranjen zakonom. Obavezan je i nalaz ljekara kojim se utvrđuje njegova sposobnost za obavljanje poslova za koje zaključuje ugovor o radu i da takvi poslovi nijesu štetni za njegovo zdravlje.

„Zaposleni  mlađi od 18 godina života ne mogu da rade na radnom mjestu na kojem se pretežno obavljaju naročito teški fizički poslovi, radovi pod zemljom ili pod vodom, niti na poslovima koji bi mogli štetno i s povećanim rizikom da utiču na njihovo zdravlje i život. Ne može im se odrediti da rade duže od punog radnog vremena, niti noću, već se kolektivnim ugovorom kod poslodavca može utvrditi radno vrijeme kraće od punog radnog vremena. Savez sindikata ne raspolaže podatkom koliko je maloljetnika u Crnoj Gori radno angažovano, kao i da li kod njih ima rada na crno“, kazala je Nikolić.

Ni Unija slobodnih sindikata ne raspolaže egzaktnim podacima o broju radno angažovanih maloljetnika. Ivona Mihajlović, ipak, navodi da taj broj nije zanemarljiv.

„Prema podacima UN, 13 odsto djece u Crnoj Gori obavlja razne fizičke poslove među kojima i one opasne, a taj problem naročito je izražen na selu i u socijalno najugroženijim porodicama. Prosjačenje ostaje najdominantniji oblik teškog dječijeg rada u Crnoj Gori, posebno među romskom populacijom. Nažalost, nije nam poznato da Direktorat za rad vodi evidenciju u vezi sa radom maloljetnika“, kazala je Mihajlović.

Umjesto podataka Direktorata zato je dostupno istraživanje UNICEF-a iz 2013. godine prema kojem je u Crnoj Gori šest odsto djece starosti od pet do 17 godina bilo  uključeno u poslove opasne po zdravlje.

Đina Janković podsjeća na podatke iz Velike Britanije gdje su se u 80 odsto slučajeva povrede na radu desile kod mladih radnika starosti od 16 do 24 godine. Slična je situacija i u ostalim zemljama EU, gdje o tome postoje precizni podaci.

„Podaci u Crnoj Gori pokazuju potpuno drugačiju situaciju, gdje do povrede dolazi kod iskusnih radnika, starosti 40-45 godina. Pitanje je koliko su ovi podaci relevantni, budući da se ne prijavljuju i ne evidentiraju sve povrede, a prećutkuju se one koje se dešavaju zaposlenima na crno“, kazala je Janković.

Goran KAPOR

Iako je Predlog odluke o Prostornom planu posebne namjene Nacionalnog parka Skadarsko jezero, gdje je predviđena gradnja turističkog kompleksa Porto Skadar Lejk, bio na dnevnom redu sjednice crnogorskog parlamenta krajem septembra, poslanici nisu dobili priliku da se izjasne o tom dokumentu. U Ministarstvu održivog razvoja kažu da su odlučili da povuku taj predlog jer su prethodno produžili rok za donošenje izmjena zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata.

"Da bi se pružila prilika poslanicima Skupštine da se detaljnije upoznaju sa Predlogom planskog dokumenta i daju konstruktivne sugestije i eventualno predlože amandmane, odlučeno je da se razmatranje planskog dokumenta odloži u redovnoj proceduri na nekom od narednih zasijedanja parlamenta", saopšteno je iz Ministarstva održivog razvoja i turizma.

I dok u Ministarstvu očekuju da ovaj planski dokument bude uvršten u dnevni red neke od narednih sjednica, u MANS-u tvrde da je građevinska dozvola za projekat Porto Skadar Lejk izdata nezakonito, jer nema saglasnosti Elektrodistribucije Cetinje. Zbog toga su i podnijeli inicijativu nadležnoj inspekciji da je poništi.

“Ukoliko pritisak međunarodne i domaće javnosti bude dovoljno jak, već u narednoj verziji plan, ako on dođe do kraja godine u Skupštinu, Vlada sasvim slobodno može zabraniti dalju gradnju tako što će promijeniti namjenu prostora i ukinuti građevinsku dozvolu koja je sada na snazi. Ono što se postavlja kao pitanje – ko će platiti penale zbog čega je jednom investitoru dozvoljeno da uopšte dobije građevinsku dozvolu da počne da gradi to što gradi na skadarskom jezeru”, kazao je Dejan Milovac iz MANS-a.

Investitor, sa druge strane, pribavlja dozvola za  skoru gradnju pristupnih puteva.

"Dobili smo saglasnost Opštine Cetinje za izgradnju puta, kao i saglasnost vlasnika čije zemljište prolazi preko jezera i ministra turizma. Završavamo ugovor sa opštinom i vlasnicima zemljišta nakon čega ćemo krajem oktobra početi izgradnju puta. To će trajati šest mjeseci, a onda ćemo da gradimo ovaj kompleks", navodi Lionel Sonigo, investitor Porto Skadar Lejka.

Podsjetimo predstavnici Bernske i Ramsarske konvencije, čija je Crna Gora potpisnica, u junu su posjetili lokalitet Skadarskog jezera i još tada upozorili do čega može dovesti pretjerana gradnja na području Nacionalnog parka nesumnjive ljepote.

“Mogu jedino da ga poredim sa mjestima na Tajlandu. Ako se nastavi gradnja oko jezera, onda će uskoro izgledati kao bilo gdje drugo – kao u Španiji, Južnoj Francuskoj I turisti se možda neće vraćati”, kazao je Tobias Salate na  Ramsarskoj konvenciji 12. juna ove godine.

Misija Bernske i Ramsarske nije još objavila konačan izvještaj, ali se u Nacrtu, koji je predstavila  nevladina organizacija Grin houm, zahtijeva obustavljanje dalje izrade Plana, gradnje Porto Skadar Lejka, turističkog naselja “Mihailovići” i izgradnje u području Biškog repa uopšte.

“Od Vlade se očekuje da njihovo mišljenje uvaži+ Sam prostorni plan, kada ga pročitate, stvarno zvuči kao jedan poligon za inžinjering ”, kazao je Bojan Zeković iz CZIP-a.

Iz Centra za zaštitu ptica tvrde i da će gradnja dovesti  do izumiranja jedinstvenog živog svijeta na području NP Skadarsko jezero.

“Te vrste neće opstati tu obzirom da tako veliki projekti sa sobom donose veliku aktivnost, samim tim i brodove, ljude, a same te vrste zahtijevaju mir”, dodaje Zeković.

Zbog najavljene gradnje na području ovog Nacionalnog parka ogorčeni su i u neformalnom udruženju građana Virpazara ,Oni su  ranije najvišim državnim adresama predali  peticiju sa oko 13 i po hiljada potpisa  kojom traže sprječavanje gradnje.

Tijana PRAVILOVIĆ

Prostorno urbanističkih planom iz 2014. godine parcela pored podgoričke Osnovne škole "Savo Pejanović“ namijenjena je za kulturni sadržaj.

Ipak, firma "Industriaimport – Industriaimpex" je prošle godine, u skladu sa važećim DUP-om Drač-Vatrogasni dom zona A, dobila urbanističko tehničke uslove da na ovoj lokaciji gradi poslovno-stambenu zgradu sa podzemnom garažom.

"Mi smo do danas sve uradili u skladu sa zakonom i sa propisima naše zemlje. Ta neusaglašenost urbanističkog projekta i pup-a i nije naš problem, jer mi sve vrijeme radimo po planskom dokumentu koji je na snazi odnosno urbanističkom projektu“, kazala je Jelena Radovanić projekt menadžerka u Industriaimport – Industriaimpex

I glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na to idejno rješenje.

S druge strane, nakon što je prošle godine završen nacrt izmjena DUP-a za ovo područje, Savjet za reviziju planskih dokumenata u Ministarstvu održivog razvoja je u februaru ove godine  konstatovao da treba preispitati planiranje objekata u ovoj zoni.

"U sklopu Mišljenja na Nacrt DUP-a Drač - Vatrogasni dom od 7.03.2018. koje je dalo ovo Ministarstvo navodi se, između ostalog, da je potrebno postupiti po primjedbama Savjeta za reviziju, te da se treba voditi računa o namjenama definisanim PUP-om Glavnog grada Podgorica", saopšteno je iz MORT.

Ipak, većina članova Savjeta za reviziju planskih dokumenata nije htjela da govori za "TV Vijesti" i pojasni nedoumice i spekulacije izazvane najavljenom gradnjom na ovoj lokaciji,

I nezavisni stručnjaci sugerisu da je formalno pravno, investitor radio po zakonu, ali i sumnjaju da je po ko zna koji put novac bio glavni faktor za određivanje namjene i funkcije jedne od najekskluzivnijih lokacija u samom centru grada.

"Planom višeg reda je predviđena mnogo manja izgrađenost i potpuno druga namjena, čitav blok kod škole savo pejanović je namijenjen samo za kulturu, a ne za stanovanje”, kazala je Milica Vujošević iz NVO KANA.

Čija je greška to što Plan višeg reda nije usklađen sa DUP-om?

“Vjerovatno su razni interesi u pitanju. Javni interes je potpuno potisnut, privatni interes je zaista na prvom mjestu uvijek".

"Planovi višeg reda nisu usklađeni sa planovima nižeg reda  i obratno. Vjerovatno je PUP u trenutku kada je donijet 2014. godine trebalo je da uvaži postojeću plansku dokumentaciju, znači plan iz 2010", tvrdi arhitekta Borislav Vukićević.

U Savjetu za reviziju takođe problematizuju gradnju objekta  neposredno uz školu sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života.

Smatraju da će, ukoliko dođe do gradnje, unutrašnje dvorište biti zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka, te da postoji realna opasnost da neće moći da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove.

Investitori to demantuju.

"Mi smo tu isplanirali jedno potpuno savremeno dvorište, ne samo sa sportskim terenima i sa terenima za đake nižih razreda, već i sa dosta zelenila sa nekim dvorištima i njivicama za nastavu biologije”, tvrdi Radovanić.

Zbog nastalog haosa, investitori pozivaju na dogovor i nalaženje kompromisa. Kako nezvanično saznajemo izgradnja počinje već u novembru, pa je pitanje koliko je više išta moguće promijeniti?

Tijana PRAVILOVIĆ

Sedam mjeseci nakon podnošenja inicijative Skupštini Glavnog grada za raspisivanjem referenduma o zabrani gradnje poslovnih i stambenih zgrada na prostoru bivše kasarne Morača, odbornik URE Luka Rakčević obaviješten je da njegova inicijativa nije prihvaćena. Iz Skupštine Glavnog grada navode da su inicijativu dostavili Ministarstvu unutrašnjih poslova da provjeri da li je prikupljen dovoljan broj potpisa mještana mjesne zajednice Nova varoš.

"Resorno Ministarstvo je, na zahtjev Skupštine Glavnog grada, dostavilo odgovor u kojem navode da se registar prebivališta vodi u skladu sa Zakonom o registru prebivališta i boravišta kojim nije propisano da registar sadrži podatke po mjesnim zajednicama, tako ni sa područja mjesne zajednice „Nova Varoš“, pa stoga Ministarstvo unutrašnjih poslova nije moglo da se izjasni da li je inicijativa za raspisivanje referenduma uredna", saopšteno je iz Skupštine Glavnog grada.

Rakčević ocjenjuje da je riječ o pravnom apsurdu, te dodaje da je u inicijativi naveo granice ove mjesne zajednice, u skladu sa odredbama odluke o mjesnim zajednicama.

„Glavni grad zaista je pribjegao jednom rastegljivom pravnom tumačenju kako bi samo izvukao neki razlog da odbije našu inicijativu i ne omogući građanima da se izjasne na referendumu da li ovdje žele stotine hiljada kvadrata betona i stambene blokove, ili žele jedan funkcionalan park, jedan dio grada koji bi bio prava oaza”, kazao je Rakčević.

Ovakav postupak Skupštine Rakčević vidi i kao jedinstven primjer nepoštovanja Arhuske konvencije, čija je Crna Gora potpisnica, a kojom je regulisano pravo građana da učestvuju u procesima odlučivanja o pitanjima životne sredine.

„Došli smo u jedan veliki pravni apsurd i na neki način napravili veoma opasan presedan“, kazao je Rakčević

To što MUP nema zvaničan registar podataka o boravištu i prebivalištu na nivou mjesnih zajednica, u nevladinom sektoru vide kao sistemsku grešku u funkcionisanju administrativnog aparata.

“Građanima nije omogućeno, nije im obezbjeđeno da učestvuju u procesima donošenja odluka. Ovo nama govori jedino da primjena Arhunske konvencije u cg nije na zadovoljavjaućem nivou i da država nije obezbijedila mehanizme", kazala je Milica Kandić iz NVO Green home.

Prema prvobitnom Nacrt Urbanističkog plana, na ovom području planirana je izgradnja poslovnih i stambenih objekata i nestajanje gotovo 75 odsto postojećeg zelenila. Potom je Republički zavod za urbanizam i projektovanje uradio predlog po kojem će ovdje biti podignuta samo zgrada opere. Ipak, Rakčević sumnja da će se to i dogoditi zbog čega traži zabranu stambene i poslovne gradnje.

Rakčević je zato, uz podršku svih opozicionih odborničkih klubova, podnio zahtjev Skupštini Glavnog grada za sazivanje vanredne sjednice na kojoj bi to bila jedina tačka dnevnog reda, a koja mora biti zakazana najkasnije do petka 12. oktobra.

Tijana PRAVILOVIĆ

Strani investitori donose novu kulturu rada i poslovanja, ali svijest domaćih poslodavaca još nije na nivou da razumije kako zadovoljan i zdrav zaposleni predstavlja prioritet, odnosno najznačajniji kapital i preduslov uspješnosti, kažu u Udruženju zaštite na radu

Nesnosna toplota koja usijava kosti, nezdravo zračenje, dim i prašina što se kroz mnogo filtera probija do nozdrva i očiju, posebno su neprijatni za one koji se prvi put zateknu u pogonu elektrolize Kombinata aluminijuma.

Radnici kažu da su navikli. Na drugi tas, sa mjesta odakle su nekada počinjale reportaže o hljebu sa sedam kora, oni stavljaju platu dva puta veću od prosjeka koju nose porodicama. I bolju zaštitnu opremu.

Pokriven je svaki dio tijela. Imaju zaštitne cipele i kombinezone, maske protiv prašine i gasova, rukavice, šljemove iz kojih se nastavljaju zaštitne naočare. U susjednoj livnici, radnici nose i dodatne termoizolacione štitnike na nogama i veliki vizir na šljemu.

„ Proizvodnja aluminijuma svugdje je prljava industrija štetna po zdravlje. Imamo potrebnu zaštitnu opremu i to umanjuje negativne efekte. Plate jesu veće od prosjeka, ali upravo zbog tih napora i uslova rada. Imamo i skraćeno radno vrijeme i beneficirani radni staž”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Vijesti predsjednik Sindikalne organizacije AD KAP u stečaju Radoman Minić.

Zvanično, ovdje već duže nijesu otkriveni novi slučajevi oboljenja koja nastaju kao posljedica rada. To, međutim, i u slučaju ovoga nekada rekordera po broju invalida rada samo nastavlja priču koja Crnu Goru stavlja na crnu listu. Ustanova koje se bave medicinom rada i otkrivanjem profesionalnih oboljenja u zemlji naprosto - nema. Tako su iz statistike iščezli oni čija su pluća trajno oboljela na poslovima kojima se udiše metalna prašina (pneumikonoze, fibroze, pneumonitisi, astme), radnici sa malignim bolestima, za koje je u svijetu naučno dokazano da su u vezi sa opasnim materijama i mnogi drugi koji nijesu imali prilike da uživaju u prijevremenim penzijama.

Rad u industriji, naročito ako je tehnologija starija od pola vijeka, poput Kombinata aluminijuma i Željezare, nosi za zaposlene veliki rizik ugrožavanja zdravlja i povreda.

Dodatni problem je ako takva fabrika ode u stečaj, jer po zakonu prestaju da važe svi akti pa čak i o procjeni rizika na radnom mjestu. Inspekcija zaštite na radu tada nema nadležnost da kontroliše, a stečajna uprava nema obavezu da organizuje ni ljekarske preglede. Interesi povjerilaca su na prvom mjestu.

U takvoj situaciji sada se nalaze Kombinat aluminijuma i Rudnici boksita Nikšić. Kompanija Uniprom je u julu 2014. godine, započela preuzimanje Kombinata. Zbog problema koji su se naknadno pojavili u vezi sa nekoliko lokacija, prenos imovine na novog vlasnika još nije okončan, a time ni stečaj. Uniprom upravlja proizvodnjom, uz kontrolu stečajnog upravnika i Privrednog suda, tako da još važi zakon o stečaju.

Iz uprave Kombinata aluminijuma, koja je ekipi CIN-CG/ Vijesti otvorila vrata elektrolize koja se rekonstruišu i gradilišta nove fabrike za proizvodnju legura, tvrde, da iako zbog stečaja nemaju obavezu, primjenjuju propise o zaštiti na radu.

„U sistem zaštite na radu nastavljeno je da se ulaže i nakon stečaja 2013. godine. Prošle godine smo imali četiri povrede na radu. U odnosu na deceniju ranije zaposlenih je tek jedna četvrtina, ali je broj povreda smanjen 32 puta. Stopa povređivanja, koja je odnos broja zaposlenih i povreda, 2007. godine je iznosila 6,12 a prošle je bila 0,81. Svjetska norma za ovu industriju je tri”, kazala je šefica KAP-ovog Centra za zaštitu na radu Sanja Dujović. Ovakav rezultat ona pripisuje obuci i nabavci kvalitetne zaštitne opreme. Uradili su 40 upustava za bezbjedan rad u raznim sektorima KAP-u, kao i 130 detaljnih instrukcija “korak po korak” za bezbjedno izvođenje svih radnih operacija, na osnovu kojih obučavaju zaposlene, tako da se ne osjeti da je ukinut akt o procjeni rizika.

Najčešći uzroci povreda, prema njenim riječima  su nedovoljna pažnja prilikom izvođenju radne operacije, veoma rijetko je to zbog nekorišćenja ili nepravilne upotrebe zaštitne opreme. Posljednji smrtni slučaj zabilježen je u nekadašnjem gigantu 2004. godine.

„U Kombinatu se već deset godina sprovodi postupak rekonstrukcije situacije kako je došlo do povrede na radu, nedvosmisleno se utvrđuju činjenice i okolnosti i preduzimaju mjere da se slično ne ponovi. Izvještaji se ističu na oglasnim tablama, da bi se svima ukazalo šta se desilo i kako se moglo izbjeći”, navela je Dujović.

Šefica sektora za kadrovske i pravne poslove u KAP-u Borjanka Čobeljić kazala je da radnici imaju ugovore o privremenom angažovanju, što po zakonu o stečaju, osim zarade isključuje druga prava iz Zakona o radu. Umjesto godišnjeg odmora, na koji, prema njenim riječima, nemaju pravo, radnici koriste veći broj slobodnih plaćenih dana, a imaju skraćeno radno vijeme kroz petobrigadni sistem (tri dana rade, dva su slobodna). Iako je drugačije nekada bilo nezamislivo, sada se u vrline poslodavca stavlja i to što se redovno isplaćuju zarade, porezi i doprinosi, kao i svaki prekovremeni sat.

“Radno angažovana lica su osigurana za slučaj nezgode; obezbijeđeno im je pružanje primarne zdravstvene zaštite u novoj ambulanti, dok se za slučaj privremene spriječenosti za rad, što takođe nije obaveza Uniproma po Zakonu o stečaju, radnicima isplaćuje zarada po osnovu bolovanja. Koriste plaćena odsustva za dane državnih i vjerskih praznika, njege člana porodice, rođenja djeteta, smrti člana porodice… Imaju obezbijeđen redovan prevoz i topli obrok u novom restoranu, a sve to takođe nije obaveza Uniproma”, kazala je Čobeljić.

Nova ambulanta u fabričkom krugu, odmah pored glavne kapije, otvorena je krajem maja i radi u sistemu podgoričkog Doma zdravlja. Osim zaposlenih, koriste je i bivši radnici i penzioneri KAP-a kao i stanovnici okolnih naselja Dajbaba, Dahne, Cijevne, Srpske. Ljekar Bogdan Zogović je tako “izabrani” za 1.800 pacijenata .

Pored kvalitetnijeg praćenja zdravlja zaposlenih, tvrdi on, omogućeno je efikasnije zbrinjavanje kod povreda na radu. “Ambulanta je u funkciji 24 sata dnevno. Posjedujemo ambulantno vozilo opremljeno za transport, novi EKG, inhalator i drugu potrebnu opremu”, naveo je Zogović.

Sindikat ne gleda blagonaklono na sva objašnjenja uprave o nepostojanju obaveze prema radničkim pravima.

“Ne slažemo se sa tumačenjem da radnici u stečaju nemaju pravo na godišnji odmor. U prve dvije godine nijesmo imali nikakve dodatne slobodne dane. Prošle godine smo dobili šest dodatnih slobodnih dana, ove godine su povećali na dvanaest”, kazao je Minić.

Kraj imovinsko pravne zavrzlame u KAP-u, ističe on, radnici ipak očekuju sa zebnjom.

„Imali bismo dugoročnije ugovore o radu i nesporna radnička prava, ali mnogi strahuju da li će ostati na radnom mjestu nakon završetka stečaja”, kazao je Minić

Šezdesetak kilometara dalje, u Boksitima, Uniprom je angažovao nekoliko podizvođačkih firmi koje su zaposlile radnike i obavljaju većinu poslova u Rudniku. Inženjeri zaštite na radu u tim firmama ponovili su za „CIN-CG/Vijesti” sličnu priču, o tome da sprovode sve mjere i radnje kao da Rudnik nije u stečaju, te da posjeduju potrebnu zaštitnu opremu.

To je u razgovoru za CIN-CG/Vijesti potvrdio i jedan od zaposlenih Nikola Žugić. On kaže, kako  nije čuo da je u posljednje vrijeme bilo povrijeđenih radnika. I rudarska inspekcija zna da u posljednjih pet godina nije bilo težih incidenata i smrtnih slučajeva. Ona po zakonu o rudarstvu, kontroliše mjere zaštite na radu u ovoj oblasti, ali ne i u Boksitima, dok traje stečaj.

Đina Janković iz Udruženja zaštite na radu ocjenjuje da najveći broj poslodavca iz industrije posljednjih godina veću pažnju posvećuju zaštiti i zdravlju svojih zaposlenih.

“Smatramo da su strani investitori donijeli tu novu kulturu rada i poslovanja. Međutim, svijest domaćih poslodavaca još nije na nivou na kojem bi razumjeli da zadovoljan i zdrav zaposleni predstavlja prioritet, odnosno najznačajniji kapital i preduslov uspješnosti” kazala je Janković.

Podsjećajući,  da  broj povreda u ovim kompanijama u posljednjih pet godina u kontinuiranom padu, ona preporučuje da “poslodavci redovno prate i analiziraju mjere zaštite, prilagođene svakom radnom mjestu pojedinačno, uzimajući u obzir sve njegove specifičnosti, kako bi se moguće povrede i rizici od profesionalnih oboljenja sveli na minimum”. Neophodno je, naglašava, da i zaposleni prolaze kroz kontinuiranu edukaciju.

Iz inspekcija zaštite na radu ocjenjuju da su najčešći uzroci povređivanja u crnogorskoj industriji neispravna sredstva za rad, ili nepravilno rukovanje, kao i pad sa visine. U posljednje vrijeme, rjeđi uzroci su da poslodavci nijesu obezbijedili zaštitnu opremu, a češći da je radnici ne koriste.

“Evidentno je da se sada poslodavci više pridržavaju propisa nego u nekom ranijem periodu”, naveli su iz Inspekcije.

Za kršenje zakona propisane su novčane kazne za poslodavca od 500 eura do 15.000 eura, za odgovorno lice od 30 eura do 1.000 eura, a ako je poslodavac preduzetnik kazne su od 250 eura do 10.000 eura.

U Željezari - ćute

Iz nikšićke Željezare, kojom sada upravlja turska Tosjali grupa, nijesu odgovorili na pitanja CIN-CG/Vijesti o tome kako se realizuje zaštita na radu u ovoj kompaniji.

Inspekcija za zaštitu na radu podsjeća da je u Željezari, u proteklih pet godina, bio jedan smrtni slučaj i tri teške povrede.

Zaposleni u ovoj kompaniji potvrdili su za CIN-CG/Vijesti da su sada uslovi bolji nego prije tri godine kada se desio najveći broj nezgoda.

„Tada su nas tjerali da radimo i po 14 sati dnevno u vrlo teškim uslovima na ionako opasnim radnim mjestima. Zbog umora radnici nijesu mogli da zadrže koncentraciju i dešavale su se greške zbog kojih je dolazilo do nesreća. Nakon toga smo organizovali proteste, a kolege koje su dobile otkaz jer su odbile da rade u takvim uslovima sud je vratio na posao. Nakon toga situacija se popravila, ali i dalje zbog stare tehnologije i neulaganja vlasnika radimo u teškim uslovima za plate od 350 do 400 eura”, kazao je jedan radnik Željezare.

Tara nosi žrtve

Ni iz fabrike oružja i municije Tara iz Mojkovca, u vlasništvi švajcarskog biznismena Hajnriha Tometa,  nijesu odgovorili na pitanja u vezi organizovanja zaštite na radu. U proteklih pet godina, prema statistici inspekcije, tamo su se desile jedna teška i dvije kolektivne povrede na radu. Iza stručnog rječnika je surovi bilans - troje mrtvih i mnogo povrijeđenih.

„U jednoj kolektivnoj povredi je jedan zaposleni smrtni stradao i bilo je sedam lakše i teže povrijeđenih, a u drugoj kolektivnoj dva zaposlena su bila teško povrijeđena i kod njih su nastupile smrtne posljedice. U fabrici Tara je za šest nepravilnosti ukazano poslodavcu i dat primjeren rok za njihovo otklanjanje, za dvije nepravilnosti je donijeto rješenje o otklanjanju nepravilnosti, a za četiri nepravilnosti izdati prekršajni nalozi u ukupnom iznosu od 1.000 eura za pravno lice i 60 eura za odgovorno lice”, navedeno je iz Inspekcije.

Tužilaštvo je u slučaju Tare, kada su u januaru ove godine poginula dva radnika, konstatovalo da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka protiv bilo kojeg lica. Samo će jedna nesreća, iz oktobra 2014. godine, dobiti sudski epilog. Zbog nje je optužen pukovnik u penziji Dragoslav Negoicić, koji je i sam bio jedan od šest povrijeđenih radnika. On je optužen za teško djelo protiv opšte sigurnosti i suđenje je u toku u bjelopoljskom Osnovnom sudu.

U Rudniku i pas zna da ujede

Prema podacima rudarske inspekcije, u proteklih pet godine bile su dvije teže povrede u Rudniku uglja Pljevlja. Oni su obavezni da jednom godišnje izvrše inspekcijski nadzor kod koncesionara, a tokom prethodne godine i tokom ove nije izrečena ni jedna kazna kompaniji.

„Uzroci teških povreda na radu bili su nesprovođenje mjera zaštite na radu od zaposlenih. U jednom slučaju nije bilo osugurano sredstvo za rad koje je palo na nogu radnika, a u drugom je greškom radnika došlo do strujnog udara u kojem je zadobio opekotine”, naveli su iz rudarske inspekcije.

Iz kompanije kažu da imaju službu zaštite na radu sa šest zaposlenih, da je urađen akt o procjeni rizika,  a svi zaposleni prošli obuku za bezbjedan rad, kao i da imaju potrebnu opremu. Prošle godine u Rudniku je bilo 19 povreda zaposlenih, a ove godine do 14. septembra još 12.

„Nije bilo povreda sa smrtnim ishodom. Ovaj broj povreda je manji u odnosu na prethodne godine. Uzroci povreda su: klizanje i pad na zaleđenoj ili mokroj podlozi (15); udar radnim alatom (8); posjekotine (3);  udar struje-voltin luk–opekotine (1); ujed psa (1);  iskretanje skočnog zgloba (1);  priklještenje prstiju (2). Karakterišu ih otežani uslovi rada i klimatski faktor, nepoštovanje procedura i nepažnja”, naveli su iz kompanije.

Više od saplitanja, nego od struje

Nekadašnja Elektroprivreda sada je podijeljena u tri različite firme - EPCG, CGES i CEDIS a svaka ima svoju službu zaštite na radu i akt o procjeni rizika. I sve ističu da u proteklih godina nije bilo tragedija na poslu.

„Stalno praćenje i neprekidna analiza mjera bezbednosti i zaštite zdravlja ljudi doprinosi da se u CGES-u sve manje suočavamo sa ozbiljnim povredama na radu, što za rezultat imamo smanjenje troškova usljed povreda, bolovanja ili profesionalnih oboljenja zaposlenih”, naveli su iz ove kompanije. Ove i prošle godine registrovali su po dvije manje povrede radnika, navodeći kao uzroke kretanje i rad po neravnom i nepristupačnom terenu.

U EPCG su prošle godine imala 16 povreda na radu, a ove osam. Kao uzroke navode klizanje ili spoticanje uslijed uslova u kojima se poslovi obavljaju, a zatim neopreznost i pad koncentracije.

Tokom prošle i ove godine u CEDIS-u je registrovano 39 povreda na radu, a posebno ističu da su imali 1.145 zdravstvenih pregleda za zaposlene koji obavljaju poslove sa povećanim rizikom, te da su obuku za bezbjedan rad prošla 732 radnika, lekcije iz  prve pomoći savladalo je 295, a iz zaštite od požara 61 zaposleni.

Goran KAPOR

Na mjestu planiranom za kulturu nići će stambena zgrada, ispod školskog dvorišta gradiće se javna garaža, a na upozorenja stručnjaka da se krše propisi i ugrožava kvalitet života, glavni državni arhitekta vidi samo arhitekturu „natprosječnih dometa“

Glavni državni arhitekta Dušan Vuksanović dao je saglasnost na idejno rješenje da se neposredno uz školu „Savo Pejanović“ gradi trospratna poslovno – stambena zgrada sa podzemnom garažom, iako je Prostorno urbanističkim planom (PUP) Podgorice za tu lokaciju predviđena samo kultura, ne i stanovanje.

Dok stručnjaci, pored planskih, upozoravaju i na ugrožavanje kvaliteta života i druge potencijalne konflikte ovog rješenja koje bi valjalo ispitati, te da bi škola trebalo da bude slobodnostojeći objekat, a ne u okviru zatvorenog bloka, Vuksanović smatra da je riječ o arhitekturi „natprosječnih dometa“.

Ukoliko investitor, firma „Industriaimport – Industriaimpex“ ostvari svoju namjeru, prekoputa najstarije podgoričke osnovne škole nići će trospratnica sa 36 stanova, dok će ispod školskog dvorišta biti izgrađena podzemna garaža sa 135 parking mjesta.

U nevladinoj organizaciji „Ko ako ne arhitekt“ (KANA), upozorili su da bi taj objekat bio previše blizu školi i da će da dovede u pitanje kvalitet boravka đaka, ali i stanara. Milica Vujošević iz te NVO kazala je za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da planski dokumenti iz 2004. i 2010. godine za to područje nijesu u skladu sa Prostorno – urbanističkim planom (PUP) Podgorice iz 2014, zbog čega je bilo potrebno da se usklade. Zbog toga je bivši gradonačelnik Slavoljub Stijepović donio prije tri godine Odluku da se pokrenu izmjene Detaljnog urbanističkog plana (DUP) Drač – Vatrogasni dom, na koje se čekalo sve do 2017. godine, kada je završen nacrt. Savjet za reviziju planskih dokumenata u februaru ove godine, međutim, zaključio je da opet nijesu poštovane odredbe plana višeg reda (PUP-a), između ostalog i u vezi sa gradnjom na parcelama kod osnovne škole „Savo Pejanović“.

„I nakon tog negativnog mišljenja, izdata je saglasnost za gradnju stambenih objekata. Sada, kada je već izvjesno da će se ti objekti graditi, dovodi se u pitanje postupanje planera po sugestijama revidenata, jer će planirano rješenje opet da bude u suprotnosti sa planom višeg reda. PUP Podgorice cijelu parcelu namjenjuje sadržajima kulture, sa gotovo upola nižim indeksom izgrađenosti i zauzetosti nego što je to planom nižeg reda predviđeno“, ističe Vujošević.

U dokumentu izdatom u maju, kojim daje saglasnost na idejno rješenje da se gradi stambena zgrada i javna garaža, glavni državni arhitekta Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) Dušan Vuksanović, pozvao se upravo na stručnjacima sporni Urbanistički projekat (UP) Drač - Vatrogasni dom - Zona A, te konstatuje da su arhitektonske karakteristike objekta u skladu sa njegovim smjernicama. Vuksanović ocjenjuje da objekat predstavlja graditeljsku i tehnološku cjelinu, te da nije moguća fazna izgradnja, kao i da je predviđen ravni, zeleni krov. U rješenju piše i da objekat ima dvije podrumske etaže, koje su sastavni dio podzemne garaže, prizemelje i tri sprata i da je visina zelenog krova 20 metara.

Nasuprot „natprosječnih“ dometa koje je uočio u arhitekturi, Vuksanović, u odgovorima na pitanja CIN-CG nije objasnio zbog čega je donio saglasnost za gradnju, ako postoje ozbiljne primjedbe i PUP ne predviđa stanovanje na toj lokaciji. Tim primjedbama u februaru bavio se i Savjet za reviziju planskih dokumenata u MORT-u, kada je davao sud u vezi izmjena DUP-a Drač – Vatrogasni dom. U izvještaju, u koji je CIN-CG imao uvid, piše da “treba preispitati planiranje objekata u zoni A”, i to u dijelu spornih parcela.

Savjet, koji čine dekan Arhitektonskog fakulteta Svetislav Popović, inženjer geodezije Milutin Baturan, inženjeri građevine Simeun Matović i Nikola Spahić, inženjer elektrotehnike Miloš Vujošević, inženjer pejzažne arhitekture Vesna Jovović i inženjer građevine Oliver Marković, smatra da izgradnja objekta neposredno do gradskog pozorišta i osnovne škole može da dovede do potencijalnog konflikta između tih objekata, „sa aspekta ambijentalnih vrijednosti i kvaliteta života“.

„Evidentno je da se planirani objekti direktno oslanjaju na školu i školsko dvorište, pa se postavlja pitanje kako će se odvijati život ljudi neposredno uz školu, kao i boravak djece na otvorenom“, piše u nalazu Savjeta. Članovi, između ostalog, smatraju da se može zaključiti da će unutrašnje dvorište škole da bude zatvoreno susjednim objektima u vidu bloka. „Samim tim, postoji realna opasnost da predmetni prostor ne može da zadovolji minimalne sanitarno – higijenske uslove (odnos svjetla i sjenke, aeraciju, odnosno izlaganje svježem vazduhu) i slično, za boravak djece“.

Savjet je naglasio da je neophodno da objekat osnovne škole postoji u prostoru kao slobodnostojeći objekat, dakle bez naslanjanja, dodirivanja, kao ni u okviru zatvorenog bloka.

I u NVO KANA smatraju da će izgradnja stambenih zgrada tik uz osnovnu školu da dovede u pitanje ne boravak đaka u dvorištu, već i kvalitet života budućih stanara.

„Osim toga, planirani objekti su na sjevernoj strani bloka, tako da ne utiču negativno na osunčanje dvorišta škole, ali su zato dnevne prostorije u objektima stanovanja takođe okrenute ka sjeveru, odnosno Hercegovačkoj ulici, što je veoma nepovoljno za boravak stanara“, ocijenila je Milica Vujošević.

Nekoliko roditelja učenika iz ove škole obratilo se CIN-CG izražavajući i strah da će i budući radovi, uključujući i garažu, ugroziti temelje postojeće školske zgrade, pa će i ona morati da se sruši. U Ministarstvu prosvjete, na čijem je čelu Damir Šehović, kažu da su dobili nedvosmislenu potvrdu da se to neće desiti. Urađena su, kažu, ispitivanja tla, dobijeni geomehanički elaborati za čije je poštovanje odgovoran projektant, a nakon toga i revident i nadzor. Poručili su da im najviše povjerenja „uliva“ upravo mišljenje glavnog državnog arhitekte, koje je za dio stručne javnosti – sporno.

„Ono, pak, što je Ministarstvu prosvjete, kao resoru koji se ne bavi građevinarstvom, najrelevantnije, jeste činjenica da postoji saglasnost državnog arhitekte u Ministarstvu održivog razvoja i turizma na idejno rješenje projekta“, saopštili su iz Ministarstva prosvjete.

Zauzimanje školskog dvorišta u centru grada zbog gradnje garaže i sabijanje đaka u svojevrstan geto, a sve mimo planova višeg reda, ukoliko ne doprinese rušenju škole, svakako će nastaviti njeno urušavanje. Osnovna škola „Savo Pejanović“ jedna je od najstarijih u Podgorici. Od 1946. do 1950. godine radila je kao Niža gimnazija, naredne dvije godine kao prva sedmogodišnja osnovna škola, a od 1952. kao osmogodišnja. U prošloj školskoj godini imala je 555 učenika, 24 odjeljenja i 32 zaposlena. Posljednjih godina, bilo je dva ili tri formirana odjeljenja prvaka, a prije deceniju pet. Školu u centru tada je upisivalo oko 150 đaka.

Roditelji, koje je CIN-CG kontaktirao, smatraju da je sve manji broj upisanih prvaka, ali i izgrađena osnovna škola „21. maj“ na Draču, pokazatelj je kako bi i parcela na kojoj se nalazi „Savo Pejanović“ kroz nekoliko godina mogla da bude pretvorena u gradilište.

Direktorica škole Darinka Adžić nije željela da komentariše sada već izvjesnu gradnju u neposrednoj blizini te ustanove i kako će izgledati školski život za to vrijeme i kasnije.

Vlasništvo se rješava „u hodu“

Na mjestu gdje se planira gradnja zgrade u Hercegovačkoj ulici, postavljena je tabla sa natpisom „gradilište“, čiji je investitor kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“, a izvođač radova „Co Kankaraš“ iz Podgorice. U pitanju je, međutim, rušenje starog objekta na jednoj parceli, za šta postoji dozvola, a ne gradnja stambeno - poslovne zgrade, za šta još nijesu pribavljene sve neophodne dozvole.

Prema podacima sa sajta Glavnog grada, kompanija je dobila takozvane urbanističko - tehničke uslove, ali građevinska dozvola još nije izdata.

Na interesovanje CIN-CG o tome kako je moguće da je dao saglasnost na idejno rješenje projekta, iako kompanija nije vlasnik parcela na kojima planira da gradi objekat, glavni državni arhitekta je odgovorio da su pitanja vlasništva nad cjelokupnom urbanističkom parcelom, prema njihovim saznanjima, još na razmatranju kod nadležnih organa. Kompanija „Industriaimport – Industriaimpex“ još u feburaru prošle godine od Glavnog grada zatražila je da im izda urbanističko – tehničke uslove za izgradnju objekta i garaže. U kasnijem, dopunjenom zahtjevu iz oktobra prošle godine, između ostalog piše da sa jednim od vlasnika parcele (fizičko lice) imaju ugovor o zajedničkom investiranju. Sa druge strane, napomenuli su da će na drugoj parceli (dvorište škole) graditi javnu garažu po ugovoru sa Glavnim gradom, uz saglasnost Ministarstva prosvjete i naglasili da ipak imaju riješene imovinsko – pravne odnose. To obrazloženje znači da bi kompanija javnu garažu radila i na dijelu dvorišta koje je u vlasništvu Glavnog grada, shodno ugovoru. CIN-CG nije uspio da stupi u kontakt sa izvršnim direktorom „Industriaimport – Industriaimpex“ Sretenom Đikanovićem. Sa druge strane, ta kompanija nema sajt na internetu, kao ni dostupan kontakt telefon.

Vlada ranije prodala dio dvorišta

Vlada je još 2014. godine zadužila tadašnju ministarku prosvjete Sanju Vlahović da zaključi ugovor sa „Industriaimport – Industriaimpex“, kako bi se dio parcele, u vlasništvu države, koji koristi škola „Savo Pejanović“, prodao toj kompaniji.

Prema ugovoru iz 2015. godine, koji je razmatran na sjednici Vlade i dostupan na internetu, parcela od 228 metara kvadratnih, koju je koristila škola, prodata je za 119.319 eura. U obrazloženju piše da ta parcela nije potrebna školi za obavljanje djelatnosti. Uvidom u katastarske podatke, kompanija se 2015. godine upisala u katastar kao vlasnik parcele. Nekoliko okolnih parcela, među kojima je i ona na kojoj je i „Savo Pejanović“, vlasništvo su države, na raspolaganju Vladi, a na upravljanje školi. Jedna od njih je u vlasništvu države, a na raspolaganju Glavnom gradu.

Ana KOMATINA

 „Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“, kaže za CIN-CG profesor Časlav Pejović. U najgoroj varijanti, koja je bliža realnosti,  radovi na vododvodu će umjesto 17,1 koštati oko 28,9 miliona eura  

Rijeka novca toči iz Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP) prema kasi austrijske građevinske kompanije Štrabag i neće se zaustaviti dok se ne zbroji više od 12 miliona eura. Razmjere započetog postupka prinudne naplate najbolje ilustruje podatak da je ukupan prošlogodišnji prihod kompanije koja snabdijeva vodom šest primorskih opština bio oko osam miliona eura.

To je epilog devetogodišnjeg sudskog spora. Pravna bitka se četiri godine vodila pred međunarodnom arbitražom u Parizu i petogodišnjim nadgornjavanjem Privrednog i Apelacionog suda u Podgorici. Na kraju, Apelacioni sud je preinačio (i četvrto) rješenje Privrednog suda i pravosnažno presudio u korist Austrijanaca.

Nakon blokade računa RVCP je bio prinuđen da u pomoć pozove Vladu i na neodređeno vrijeme odloži planirane investicije: polaganje cjevovoda između Budve i Tivta radi proširenja kapaciteta prema Boki; povezivanje Herceg Novog na regionalni vodovod; rekonstrukciju i izgradnju lokalne mreže u Baru. Čelnici RVCP, nakon svega, pozvali su i Štrabag da pokaže empatiju. U saopštenju direktora Gorana Jevrića, traže od nekadašnjeg partnera da „ima poslovnog senzibiliteta i pokaže profesionalni odnos, društvenu i sveukupnu odgovornost“. Najnoviji podaci Centralne banke o blokiranim predzećima pokazuju da je prinudna naplata dosuđenog duga RVCP prema Štrabagu u punom jeku. „Do 17. septembra Štrabag je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura“, precizirao je Jevrić u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).  A to je tek nešto manje od vrijednosti radova za projekat povezivanja Herceg Novog na regionalni vodovod.

Pravni aspekti ovog slučaja, u formulacijama teže razumljivim laicima, očigledno će još dugo biti predmet stručnih debata. U osnovi, od početka RVCP je osporavao nadležnost arbitraže u Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu, jer ona nije precizirana ugovorom sa Štrabagom. Takva argumentacija postala je svjedočanstvo u izdvojenom mišljenju profesora Časlava Pejovića, jednog od arbitara, a na nju se oslanjao i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, odbijajući da presudi izvršenje odluke. Apelacioni sud je presudio u korist Štrabaga, pozivajući se na naše pretpostavljeno buduće evropejstvo i „prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava“.

Istorija odnosa RVCP i Štrabaga počinje u aprilu 2008. kada su kompanije Vodovod u svojstvu investitora, a Austrijanci kao izvođači, zaključile ugovor o izgradnji kopnenog i južnog kraka regionalnog vodovoda za Crnogorsko primorje. Posao je ugovoren za 17,1 miliona eura.

Radovi nijesu završeni u ugovorenom roku do juna 2009. godine, a investitor i izvođač počinju sa međusobnim optužbama za kašnjenje. Dok su iz Štrabaga tvrdili kako im RVCP nije obezbijedio kompletan glavni projekat i omogućio da uđu  na cijelo gradilište, investitor je tvrdio da na gradilištu ima javašluka, neorganizovanosti, anarhije, opstrukcije, pa čak i diverzija. U takvoj atmosferi i vrijednost planiranih radova počela je da raste.

Prema dostupnoj dokumentaciji, krajem juna 2008. dogovoreno da se organizuje sastanak između resornog Ministarstva turizma i ekologije i predstavnika Štrabaga Beč „kako bi se utvrdilo da li će saradnja biti nastavljena, budući da izvođač nije ispunio ništa što je predviđeno Ugovorom u vezi sa Sekcijom 2“. Potom je Štrabag, 5. septembra 2008, najavio odštetni zahtjev, jer nije dobio pravo posjeda na gradilište i kompletan glavni projekat.

„Nekoliko puta su obje stranke kasnile sa realizacijom svojih ciljeva, mnoge operacije su odlagane i, u načelu, izvođenje radova i ispunjenje ugovornih obaveza nije uvijek išlo glatko i bez prepreka“, navedeno je u proljeće 2010. u izvještaju Komisije za sporove, koja je formirana i imenovana prema ugovoru između RVCP i Štrabaga, uz konstataciju da „nijedna strana nije isključivi krivac za raskid“. I zaključak: „Ponašanje obje stranke je dovelo do loše realizacije Ugovora i izdaje duha i namjere Ugovora tako da Ugovor ne može dalje opstati budući da je međusobno poštovanje između Stranaka ozbiljno narušeno i poljuljano“.

Koji mjesec ranije, nesporazumi na 35 kilometara dugoj trasi gradilišta doveli su do odluke Regionalnog vodovoda da raskine ugovor sa Štrabagom, udalji ih sa gradilišta,  a započeti posao završi uz pomoć podizvođača. Prethodno su, 9. novembra 2009, od tadašnje Vlade premijera Mila Đukanovića zatražili odobrenje za raskid ugovora. „Neophodne su radikalne i brze mjere“, stoji u njihovom pismu Vladi, uz napomenu kako je „u ovom momentu nemoguće procijeniti rok za završetak radova koje izvodi Štrabag… Nema šanse da će u organizaciji Štrabaga cjevovodi regionalnog vodovoda bitu u funkciji do početka ljetnje sezone 2010. Međutim, bez Štrabaga, šanse još uvijek postoje“.

Vlada je 3. decembra dala nalog RVCP da preuzme posao i koordinira i organizuje završetak radova „na način koji je definisan Ugovorom i u skladu sa obligacionim pravom“, tako da Regionalni vodovod može biti pušten u rad do 15. juna 2010. godine.

Nakon 20 mjeseci rada i naplaćenih 9,5 miliona eura (fakturisali su još skoro dva miliona, ali  to nije plaćeno), Štrabag  je isključen iz posla u decembru 2009. godine. Regionalni vodovod je pušten u rad narednog ljeta, petnaestak dana nakon roka koji je propisala Vlada. Nešto prije toga, sredinom maja, Štrabag je Međunarodnoj trgovinskoj komori (MTK) u Parizu podnio zahtjev za arbitražu, na šta su iz RVCP odgovorili Prigovorom na nadležnost te arbitraže.

U martu 2013. godine Arbitražno vijeće MTK preglasavanjam (2:1) donosi odluku da RVCP „nije imao pravo“ da raskine ugovor sa Štrabagom na način na koji je to učinjeno i prihvata zahtjev Austrijanaca da im crnogorsko preduzeće po raznim osnovama (za neisplaćene radove, materijal isporučen na gradilište, štetu pretrpljenu zbog raskida Ugovora...) isplati oko 9,5 miliona eura, još 1,06 miliona na ime kamata, pola miliona eura za troškove arbitraže i pripadajuću kamatu na iznos od 190 hiljada eura koje je Štrabag dao kao garanciju kod suda u Beču, sprječavajući Regionalni vodovod da naplati činidbenu garanciju.

Presuda na crnogorskoj strani nije nadvladala uvjerenje s početka spora o nenadležnosti Međunarodne trgovinske komore. Zato su i u Regionalnom vodovodu, sve do proljetos, živjeli u uvjerenju da im odluka MTK neće proizvesti trošak ni približan iznosu od 12 miliona. Ni nadležni nijesu našli za shodno da provjere eventualnu odgovornost onih koji su svojim (ne)postupanjem doveli do ogromnog troška.

„Ekstremno je mala vjerovatnoća da ovakav arbitražni sporazum može postati izvršan pred bilo kojim sudom ili u bilo kom arbitražnom postupku, čak i u Francuskoj. Još je manje vjerovatno da se to može desiti u Crnoj Gori“, ustvrdio je Časlav Pejović, profesor prava i arbitar u postupku Štrabag – RVCP kada je izdvojio svoje mišljenje po pitanju nadležnosti MTK da arbitrira u ovom sporu.

U obimnom dokumentu on je analizirao posljedice toga što RVCP i Štrabag  u ugovoru nijesu precizirali međunarodnu arbitražu: ni imenom, ni sjedištem, ni pravilima koja bi se primjenjivala. „Strane u postupku, međutim, nisu definisale koja institucionalna arbitraža bi trebala da bude nadležna“, navodi Pejović, objašnjavajući šta se i kako radi u takvoj situaciji.

Prema Evropskoj konvenciji o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine koji su ratifikovale i Austrija i Crna Gora, sljedeći korak bio bi pokušaj da se postigne sporazum po pitanju arbitraže. U slučaju da se takav sporazum ne može postići, tužitelj treba, u skladu sa Konvencijom, da zahtijeva da nadležne institucije odrede arbitražu. „Tužitelj nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK Tribunalom“, navodi Pejović.

Slično mišljenje iznijeli su i autori Studije o priznanju i izvršenju ove arbitražne presude (str. 2). „Po našem mišljenju priznanje i izvršenje arbitražne presude koja je donesena u postupku pri MTK 12.3.2013. godine trebalo bi, u slučaju prigovora Regionalnog vodovoda, odbiti prema Njujorškoj konvenciji o priznanju i izvršenju inostranih arbitražnih presuda iz 1958. godine zbog toga što se stranke nisu sporazumjele o tome da se arbitraža provede pri toj arbitražnoj instituciji“, stav je zagrebačkih profesora Mihajla Dike, Hrvoja Sikirića i Davora Babića. Njihovu ekspertizu je, za potrebe suđenja u Crnoj Gori, zatražio Regionalni vodovod.

Advokati Štrabaga su od Privrednog suda zatražili da prizna odluku iz Pariza i omogući naplatu potraživanja. Predsjednik Suda Blažo Jovanić je u tri navrata to odbio sa obrazložnjem da arbitražni postupak nije bio u skladu sa ugovorom stranaka.

„Kako se odredbe ugovora, prije svega, primjenjuju onako kako one glase, sud zaključuje iz teksta člana 20.6 (a) Klauzule da stranke prilikom potpisivanja Ugovora nijesu ugovorile da će njihove eventualne sporove riješavati MTK arbitraža“, navodi Jovanić u trećoj presudi, iz marta 2016. godine.

Apelacioni sud je dva puta poništavao ove odluke i vraćao na novo suđenje, a  u martu ove godine, vijeće u sastavu Nevenka Popović (predsjednica), Milić Međedović i Lidija Ivanović odlučuje da preinači rješenje Privrednog suda i prizna odluku arbitraže u Parizu.

„Za razliku od prvostepenog suda koji je imao pristup strogog  jezičkog tumačenja arbitražne klauzule“, piše u obrazloženju presude Apelacionog suda, „ovaj sud je imajući u vidu da je cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendencijama u oblasti prava, pa samim tim i u oblasti međunarodnog arbitražnog i međunarnog trgovinskog prava, prihvatio tumačenje arbitražne klauzule primjenom principa koji su u skladu sa tendencijama u uporednom arbitražnom pravu, a to je liberalizacija tj. ublažavanje strogih pravila o formi arbitražnog sporazuma, a kada je u pitanju nepotpuna arbitražna klauzula, opciju „spasavanja“.“ Potom su u Apelacionon sudu na već presuđeni iznos dodali i sudske troškove postupka pred njihovim Vijećem.

Advokati Regionalnog vodovoda predali su žalbu Ustavnom sudu, a profesor Pejović ne krije zaprepašćenje: „Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u samoj MTK, izuzev ove jedne odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao svoju odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to nekakve „savremene tendencije“, umjesto da odluku zasnuje na pozitivnim propisima svoje zemlje“.

Dok Štrabag očekuje novac, osim činjenice da će sve opet pasti na teret građana, brojne nepoznanice čekaju razrješenje.

Jedan od traženih odgovora dobili smo od Gorana Jevrića: „Procjena je da će, u slučaju eventualnog negativnog ishoda žalbe koju smo podnijeli Ustavnom sudu (a vjerujemo da do toga neće doći), ukupna proknjižena vrijednost osnovnih sredstava kontinentalnog kraka, po osnovu radova koje je izveo Štrabag, radova koje je organizovao Regionalni vodovod nakon raskida ugovora i presude Apelacionog suda biti minimum oko 28,9 miliona eura“, kaže direktor RVCP.

Za druga pitanja nadležni su - drugi: Ko je odgovoran u kompaniji i Vladi za problematično zaključenje i raskid ugovora, izloženost sudskom postupku, (moguće) lošu pravnu strategiju? Zašto RVCP nije imao adekvatnu pomoć državnih institucija Crne Gore koje su, sve doskora zadržale naklonost prema Štrabagu i njegovim interesima u Crnoj Gori?

Dok novac teče ka Beču, informacije o ovome sporo cure.

Miljenik vlasti i poslije presude

Štrabag zapošljava više od 70 hiljada ljudi. Koncern je 2016. imao obrt veći od 13,5 milijardi eura, 3,5 puta više nego što je iste godine bio bruto društveni proizvod Crne Gore.

U Crnu Goru ušao je krajem 2006. godine, nakon što je kupio 31 odsto akcija Crnagoraputa za 8,4 miliona eura. Obavezao se da će u preduzeće za 12 mjeseci investirati 5,7 miliona eura, od čega dva miliona u opremu za asfaltne baze. To se nije desilo, tvrdi predsjednik sindikata Crnagoraput Miodrag Savović navodeći da je broj zaposlenih u firmi smanjen sa 1.200 na dvije stotine, da je od sedam asfaltnih baza sada u funkciji samo jedna, sa polovnom opremom, dok je Štrabag svoj vlasnički udio u preduzeću povećao sa 31 na 95 odsto.

Ruski tajkun Oleg Deripaska 2007. godine postaje najveći akcionar Štrabaga sa 30 odsto akcija (prema posljednjim dostupnim podacima njegov Rasperia Trejding sa Kipra u Štrabagu drži 25,9 odsto plus jednu dionicu). A Štrabagov Crnagoraput se svrstava u red privilegovanih crnogorskih preduzeća.

U prvoj polovini 2008. godine preduzeće je dobilo poslove održavanja magistralnih i regionalnih puteva u Crnoj Gori vrijedne 4,5 miliona eura, iako je jedan od uslova bio da nema dugova prema državi na ime neplaćenih poreza i dažbina, obznanili su iz NVO MANS. Crnagoraput je u to vrijeme državi dugovao oko 600 hiljada. Problem je riješen tako što ga je država u avgustu 2008. godine bez objašnjenja oslobodila plaćanja 645 hiljada eura poreza.

Novi poklon za Crnagoraput i njegove vlasnike stigao je 2016, u vrijeme kada je Štrabag već pokušavao da od Regionalnog vodovoda naplati (ne)zarađene milione. Savjet za privatizaciju prihvatio je zahtjev da se pravo korišćenja zemljišta površine 189.657 kvadrata u Baru i Bijelom Polju pretvori u vlasništvo, zato što je, prema mišljenju nadležnih, u postupku privatizacije plaćena tržišna cijena za akcije Crnagoraputa.

Paralele iz sudske prakse

Profesor Časlav Pejović ukazuje kako knjige o trgovačkoj arbitraži nude veliki broj ilustracija «patoloških klauzula» u kojima pitanja moguće arbitraže nijesu precizno definisana. Jedna od ovih klauzula glasi: „Svi sporovi koji proizilaze iz veze sa ovim sporazumom predaju se u prvom stepenu arbitraži. Arbitar treba da bude poznata Privredna komora (kao npr. MTK) koja je sporazumno dogovorena između dvije stranke“. Ova klauzula je proglašena nevaljanom, jer nije „razložno definisala imenovanje arbitražnog tribunala“.

„Ukoliko poredimo klauzulu iz našeg slučaja sa ovom“, kaže Pejović, „nema sumnje koja od njih dvije je manje jasna. U našem slučaju klauzulom se samo utvrđuje da je neophodno da se arbitraža „sprovede u skladu sa pravilima arbitraže imenovane institucije, ukoliko ih ista ima, ili u skladu sa UNCITRAL arbitražnim pravilima, po izboru imenovane institucije“. U gore navedenom primjeru, stranke su se saglasile po pitanju arbitraže. Takođe su definisale nekim naznakama koja vrsta arbitraže bi to trebalo da bude: «dobro poznata Privredna komora (kao npr. MTK)». Ukoliko pitamo razumnu osobu koja od ove dvije klauzule vjerovatnije utvrđuje nadležnost MTK arbitraže, koji bi odgovor bio?“

Učešće u arbitraži  nije priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Strabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Strabag i Regionalni vodovod htjeli upravo arbitražu Međunarodne trgovinske komore iz Pariza“, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića, (str. 13) uz objašnjenje značaja te odluke: „U ovom slučaju, na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno Strabag i Regionalni vodovod izabrali da su o tome pregovarali“.

Isti  autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda iz tada aktuelne presude kojom je poništeno II odbijajuće rješenje Privrednog suda, da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Strabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća“. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni...“.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sledeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište“. Iz navedene odredbe  slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka... U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka taka da jednostavno ne imenuje arbitra“.

Oni dodatno objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila...) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

Znaju da se sude i zarade

U Štrabagu imaju ozbiljno iskustvo zarađivanja putem arbitražnog postupka u poslovima koje ugovaraju sa državama i državnim preduzećima sa prostora bivše Jugoslavije.

Austrijanci su 2006. godine dobili posao izgradnje regionalnog centra za gospodarenje otpadom kod Osijeka. Zbog nemogućnosti izvođača da osigura građevinsku dozvolu, grad Osijek 2009. raskida ugovor. Štrabag podnosi tužbu MTK u Parizu, nakon čega se ispostavilo da se verzije ugovora na hrvatskom i njemačkom jeziku značajno razlikuju. Arbitražno vijeće MTK presuđuje da gradovi Osijek, Vinkovci, Vukovar, Županja i Beli Manastir Austrijancima moraju isplatiti 11 miliona eura.

Štrabag je 2011. godine dobio posao gradnje mosta Svilaj između BiH i Hrvatske, ali radovi nijesu započeli pošto investitori nijesu obezbijedili potrebu dokumentaciju. Kompanija je tužila BiH i Hrvatsku Arbitražnom sudu u Hagu. Hrvati su, vođeni prethodnim iskustvom, ponudili poravnanje i Štrabag je povukao tužbu protiv njih nakon što mu je isplaćeno pola miliona eura. Spor sa BiH je okončan na arbitraži, tako što su Austrijancima morali isplatiti više od 900 hiljada eura odštete, plus kamate i sudske troškove – sve skupa oko 1,25 miliona.

Aktuelna je arbitraža između Elektroprivrede BiH i Štrabaga, takođe u Parizu. Spor je nastao nakon dogovora o izgradnji hidroelektrane Vranduk, pošto su Austrijanci podigli ugovorenu cijenu za 12 miliona (sa 61 milion eura). EP BiH na to nije pristala i spor je završio na arbitraži.

Hrvatski sudovi su proljetos odbili zahtjev Štrabaga da izreknu privremenu mjeru zabrane gradnje Pelješkog mosta. Austrijanci su se žalili na odluku da posao gradnje mosta vrijednog blizu 300 miliona eura dobije kineska CRBC, a ne oni.

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA ZA CIN-CG
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

- Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. Međutim, Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima Štrabag AG je putem prinudne naplate blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima“.

- Želim da istaknem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG, u odgovoru na jedan od naših zahtjeva za održavanjem pregovora, insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Šta je sa Ustavnom žalbom?  

JEVRIĆ: Advokatska kancelarija „Jovović, Mugoša & Vuković“, zastupnik Regionalnog vodovoda u postupku izvršenja, je 30. avgusta predala žalbu Ustavnom sudu Crne Gore, a nadamo se da će, zbog značaja ovog pitanja i mnogih kontradiktornosti koje prate ovaj poslovni nesporazum Ustavni sud ovoj žalbi dati prioritetan značaj i da ćemo uskoro imati razrješenje ove situacije.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili Tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi  mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?

JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013. godine, je učinio apsolutno sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, sveukupnog integriteta i Regionalnog vodovoda i države, što znači i najosjetljivijih ekonomskih državnih interesa. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda, koje su sve bile u korist Regionalnog vodovoda, i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je ipak pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, ali i za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Na izložbi u Njujorku posjetioci se dive Zlatku Ugljenu čiji je hotel „Fjord“ u međuvremenu strušen i arhitekturi hotela „Podgorica“ koja je nezaštićena i prepuštena uništavanju. Uprava kojoj je posao da se bavi očuvanjem kulturnog dobra ne radi svoj posao - tvrde arhitekte iz grupe KANA

Da se kojim slučajem „Tajna večera“ Leonarda da Vinčija nalazi u Crnoj Gori, sigurni smo da bismo je prekrečili pod izgovorom da je trošna i da sa nje otpada malter na prolaznike, dok naši najbliži susjedi razvijaju svjetski turizam i u muzeje pretvaraju ostatke stare i više od 2000 godina.

Tako je grupa arhitekata KANA ocijenila ponašanje institucija koje su u Crnoj Gori zadužene za očuvanje kulturnih dobara. One su zaključile da Uprava koja je zadužena da zaštiti kulturna dobra – ne radi svoj posao. Kao primjere navode rušenje hotela „Durmitor“ na Žabljaku, „Mimoze“ u Tivtu, hotela „Crna Gora“ u Podgorici, kao samo neke od brojnih slučajeva na koje je Uprava zatvarala oči, ne čineći ništa da ih zaštiti.

Iz KANE ističu da se čitav proces zaštite graditeljskog nasljeđa odvija pod uslovima koje određuju prvenstveno interesi krupnog kapitala, pa tako nijedan objekat na stateški vrijednoj lokaciji nije zaštićen.

„Prije svega, mislimo na najznačajnija djela arhitekata Svetlane Kane Radević (hotel „Podgorica“), Vujadina Popovića (hotel „Crna Gora“), Radosava Zekovića (zgrada stare Vlade, hotel „Bjelasica“), Ilije Šćepanovića (zgrada RZUP-a i Pobjede), Vlade Plamenca (hoteli „Mogren“ i „Palas“). Tu su i mnogi značajni hoteli od primorja do sjevera Crne Gore koji čekaju ili su već dobili novog investitora – nekoga ko nije zadužen da se brine o kolektivnom nasljeđu, već isključivo o svom profitu“, zaključili su iz organizacije KANA.

Zakon o zaštiti kulturnih dobara predviđa da se kulturnim dobrom od nacionalnog značaja može proglasiti objekat koji, između ostalog, ima izuzetan značaj za društveni, istorijski ili kulturni razvoj Crne Gore i naroda; predstavlja jedinstveni primjerak stvaralaštva svog vremena ili jedinstveni primjerak iz istorije prirode i ako svjedoči o društvenim ili prirodnim pojavama, odnosno o uslovima ekonomskog ili kulturno-istorijskog razvoja u određenom razdoblju.

Statisov vještak im rekao da sruše „Durmitor“

Iako je Uprava ranije prihvatila inicijativu za zaštitu hotela „Durmitor“ na Žabljaku, kasnije je odustala od zaštite tog objekta. Stari hotel je srušen, a na njegovom mjestu kompanija Adriatic Properties grčkog biznismena Petrosa Statisa namjerava da gradi hotel sa pet zvjezdica.

Nevladina organizacija Expeditio je prije pet godina poslala inicijativu za zaštitu hotela, a obnovila je nedavno tražeči da se objekat hitno zaštiti od rušenja. Vještaci, koje je angažovala Statisova kompanija, dali su mišljenje da stari hotel ne bi izdržao rekonstrukciju i da ga treba srušiti.
Iz Uprave su potvrdili da su prihvatili inicijativu NVO Expeditio i uradili Elaborat o utvrđivanju kulturnih vrijednosti hotela „Durmitor“ na Žabljaku. Međutim, kako im je tokom procesa utvrđivanja statusa kulturnog dobra dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, odustali su od zaštite hotela.

Iz KANE se pitaju da li je mišljenje sudskog vještaka, koga, po pravilu, finansira privatni investitor, relevantnije od značaja nekog djela za kulturu društvene zajednice?

„Da li takvo mišljenje može da utiče na odluku institucije koja okuplja konzervatore koji su učeni da svakom djelu povrate stari sjaj? Da li je sudski vještak relevantniji od konzervatora da daje sud o utvrđivanju kulturne vrijednosti objekta, ili je on dao sud o statičkoj vrijednosti konstrukcije? Kakav je to konzervator koji prihvata takvo mišljenje i odlučuje da objekat ipak nema kulturnu vrijednost“, pitaju se u KANI.

Hotel „Durmitor“ na Žabljaku izgrađen je 1939. godine i bio je jedini takav objekat koji je Crna Gora imala i prije Drugog svjetskog rata. Jedno vrijeme je bio i partizanska bolnica. Zapalio ga je okupator, a nakon oslobođenja je obnovljen. Statisova kompanija ga je kupila za 650.000 eura prije dvije godine. Tri godine ranije vrijednost hotela je procijenjena na 6,5 miliona eura.
Uz hotel su mu pripale i renta vile i oko deset hektara zemljišta.
Nijesu obaviješteni o rušenju „Mimoze“

Slična situacija dogodila se i prilikom rušenja hotela „Mimoza“ u Tivtu. Uprava je, takođe, prije četiri godine prihvatila inicijativu za zaštitu tog objekta, da bi se kasnije pravdali kako nijesu imali rok za izradu elaborata, te da nijesu obaviješteni o rušenju hotela.

Iz Uprave su za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) rekli da Zakonom o zaštiti kulturnih dobara nije propisan rok za izradu elaborata o utvrđivanju kulturnih vrijednosti, niti se prihvatanje inicijative kao teret evidentira u katastarsku evidenciju. Kažu da su opštinu 2016. godine obavijestili da je prihvaćena inicijativa za zaštitu hotela.

„Međutim, o pokretanju postupka uklanjanja hotela, odnosno o namjeri njegovog rušenja, Uprava nije bila obaviještena od strane postupajućih organa“, odgovor je Uprave na pitanje zašto nijesu zaštitili stari hotel.

„Mimoza grupa“, čija je izvršna direktorica ruska državljanka Anastazija Lašmanova, koja je nedavno ubijena, prije dvije i po godine kupila je stari hotel „Mimoza“ i plac od oko 4.600 kvadrata u centru grada za 6,5 miliona eura. Najstariji tivatski hotel iz 1958. godine, za koji je takođe procijenjeno da je kulturno dobro koje treba zaštiti, nedavno je srušen, a na njegovom mjestu planirana je izgradnja hotela sa pet zvjezdica.

Iz KANE ističu da još jednom imamo slučaj namjernog propusta u kreiranju propisa, koji ne definiše rok za izradu elaborata o utvrđivanju kulturnih vrijednosti.

„Tako imamo prihvaćene inicijative koje već šest godina čekaju na izradu elaborata, a po svemu sudeći čekaće do ko zna kad. Čemu onda takav propis, čemu uopšte pokretanje inicijativa za hitnu zaštitu objekta, kada se po njima nikad ne postupi? Čemu Uprava za zaštitu kulturnih dobara? Nije prihvatljivo da institucija koja postoji da bi štitila kulturna dobra svako novo uništavanje vrijednog nasljeđa dočeka sa istim „nijesmo mi nadležni“ stavom“, ocijenila je grupa arhitekata.

Oni tvrde da je nekoliko dana dovoljan rok da se prikupi materijal za izradu elaborata o zaštiti, a za to, kao primjer nude njihovu inicijativu za hitnu zaštitu hotela „Podgorica“ iz decembra 2015. godine.
Zajednička dobra prelivamo u džepove privilegovanih

Arhitekta Andrija Markuš uputio je još 2012. godine inicijativu da se 48 arhitektonskih djela zaštiti kao posebno vrijedno nasljeđe crnogorske kulture XX vijeka. Iz Uprave su za CIN-CG rekli da su prihvatili Markuševu inicijativu i za sada zaštitili četiri objekta.

„Predstoji nam izrada elaborata o utvrđivanju kulturnih vrijednosti i za ostala djela obuhvaćena inicijativom i oni će pokazati da li svi predloženi objekti imaju vrijednosti koje ih preporučuju za status kulturnog dobra Crne Gore“, naveli su iz Uprave.

Dok čekamo Upravu za zaštitu kulturnih dobara da utvrdi da li neko prije šest godina predloženo djelo ima kulturnu vrijednost, u čuvenom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti MoMA, od polovine jula izložene su fotografije i makete jugoslovenske moderne arhitekture, podsjetili su iz KANE. Ova izložba, koja pokazuje jugoslovensku arhitekturu iz perioda 1948-1980. godine trajaće do 13. januara iduće godine.

„Tamošnji kustosi već su pri prvom pogledu utvrdili da određena djela iz Crne Gore vrijedi pokazati najširoj svjetskoj publici, rame uz rame sa mnogim drugim vrijednim djelima bivše Jugoslavije“, istakle su arhitekte. Među autorima koji su predstavljeni je i Zlatko Ugljen, čiji je hotel „Fjord“ srušen.

Među djelima koja su izložena je i hotel „Podgorica“, koji je, kako kažu, nepovratno devastiran, a za koji, podsjećaju, Uprava za zaštitu kulturnih dobara nije našla da ima kulturnu vrijednost, pa je tako odbila i inicijativu za hitnu njegovu zaštitu, pored svih dostavljenih dokaza o nagradama i priznanjima ovog izvrsnog objekta.

„Dok traje izložba u Njujorku i dok se ponosimo nasljeđem koje su nam prethodne generacije ostavile u amanet, mi to nasljeđe rušimo i sa njega skidamo željezo da bismo ga prodali kao sekundarnu sirovinu, kao u slučaju Doma revolucije u Nikšiću. Zajednička dobra, prošla i sadašnja, uporno prelivamo u džepove privilegovanih pojedinaca i tako sabotiramo sopstvenu budućnost“, zaključili su iz KANE.

Ne zna se gdje idu pare

Ministarstvo kulture je programom zaštite kulturnih dobara za 2016. godinu predvidjelo 13.000 eura za „valorizaciju objekata arhitekture XX vijeka sa potencijalnim kulturnim vrijednostima“, a realizator posla je Uprava za zaštitu kulturnih dobara.

Iz KANE su istakli da niko ne zna šta je rezultat te aktivnosti, te da bi bilo za očekivati da Uprava predlaže Ministarstvu projekte i aktivnosti koje bi bilo važno realizovati.

„S obzirom na evidentnu nezainteresovanost Uprave za ovaj važan dio našeg arhitektonskog nasljeđa, može se naslutiti da je i nedostatak finansija posljedica upravo takvog ponašanja. Na to upućuje i činjenica da Uprava ne prepoznaje subjekte sa kojima bi na zaštiti ovog vrijednog nasljeđa mogla sarađivati, mada ih ima i u Crnoj Gori i u okruženju, a – kako pokazuje aktuelna izložba u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti – i daleko van granica našeg regiona“, zaključile su arhitekte.

Zaštitili osam objekata

Iz Uprave navode da su u posljednje četiri godine zaštitili osam objekata arhitekture XX vijeka - Zgradu Zetske banovine, Kuću Đukanovića, Kuću Vukotića, Zgradu bivše Muške zanatske škole (Umjetnička škola za muziku i balet Vasa Pavić), Labud plažu, zgradu Opštine Podgorica, zgradu Pošte 1 u Podgorici, kao i Spomen dom u Kolašinu.
Iz Uprave, međutim, kažu da nijesu nadležni za finansiranje, pa nijesu željeli da kažu koliko je novca izdvojeno za objekte koji su zaštićeni.

Iz KANE su ocijenili da je sramno hvaliti se kako su postigli veliki uspjeh zaštitivši osam objekata.

Oni postavljaju pitanje čemu služi ta organizacija i koliki trošak oni predstavljaju za budžet i građane Crne Gore:

„Da li se bez tih zaposlenika može ili se oni mogu angažovati honorarno nekoliko dana godišnje, da se ovim tempom svi objekti zaštite u narednih 50 godina, ili i prije – pošto više ništa od njih neće ostati“, kažu iz KANE.

Maja BORIČIĆ

Popisne komisije u nacionalnom pozorištu pokušavaju da utvrde šta se desilo sa automobilom, klavirom, ali i ogromnim brojem stavki takozavnog sitnog inventara koje su pojele iznos dovoljan za mnoge predstave

Višemjesečni popis u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP) pokazao je da „na stanju“ nema automobila marke „opel vectra“, koji je u vlasništvu te kulturne institucije. Izvori Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) iz CNP-a tvrde da su, „zahvaljujući“ dugogodišnjem nemaru prema državnoj imovini kupljenoj novcem građana, godinama nestajale stotine vrijednih stvari, među kojima je i klavir. Procjenjuje se da je vrijednost svih nestalih predmeta viša od 200 hiljada eura.

Iz CNP-a potvrdili su za CIN-CG da je prilikom popisa koji se privodi kraju utvrdili „određeni broj“ nepreciznosti i neslaganja u  evidenciji popisanih sredstava. O stvarima poput automobila i klavira marke Petroff, koji je navodno nestao prije gotovo deceniju, nijesu preciznije željeli da govore. Tvrde da nijesu prikupljeni svi podaci i završene sve procedure koje se odnose na popis, da utvrđuju stvarno stanje i o tim konkretnim sredstvima, nakon čega će da „preduzmu sve procedure u skladu sa zakonom“.

Svake godine popis sitnog inventara u CNP-u pokaže da nedostaju stvari vrijedne nekoliko desetina hiljada eura. Tako je, prema dokumentaciji, krajem 2014. godine komisija utvrdila da nedostaje više od 3.000 komada sitnog inventara i da je manjak po tom osnovu 53.103 eura. Direktorica CNP-a Zorana Kralj Brajović rekla je za CIN-CG da se popisi sitnog inventara rade redovno i istakla da je posljednjim, iz 2017. godine, rashodovano 1.179 jedinica, ukupne vrijednosti 28.386 eura. Tvrdi da te stvari nemaju upotrebnu vrijednost i da su rashodovane zbog toga što su stare ili u kvaru. Direktorica je objasnila da je veliki broj tih predmeta nabavljen prije 10, 15 ili više godina i odnosi se u najvećoj mjeri na scenografske elemente i materijale.

U CNP-u već mjesecima traje popis svih sredstava i to za 2017. godinu. Kralj Brajović je objasnila da su tri komisije (za osnovna sredstva, sitni inventar i novčana sredstva) završile posao, sačinile liste sa potrebnim podacima i da je u toku podnošenje izvještaja sa svim informacijama koje se odnose na stanje, manjkove i viškove, primjedbe i komentare Centralnoj popisnoj komisiji. Nakon provjere svih izvještaja, Centralna komisija uputiće sav material na odobrenje starješini CNP-a, a potom i na izjašnjenje Savjetu te institucije.

„Prilikom popisa utvrđen je određen broj nepreciznosti i neslaganja u samoj evidenciji popisanih sredstava. Greške koje su uočene u najvećem dijelu nastaju zbog velikog broja i  osnovnih sredstava i inventara, specifičnosti samih sredstava i nedovoljno jasnih kriterijuma i procedura kako se određena sredstva opisuju, prepoznaju i klasifikuju. Takođe je uočen problem sa određenim brojem sredstava koja su preuzeta sa novom zgradom CNP-a (1997. godine), koja se uredno nalaze na stanju, ali nisu na adekvatan način unešena i prepoznata u evidenciji osnovnih sredstava“, rekla je Kralj Brajović za CIN-CG.

Ona je kazala da zbog naslijeđenih problema, a u otežavajućim okolnostima utvrđivanja stvarnog stanja određenih sredstava nakon dugog  protoka vremena, sam proces popisa zahtijeva dodatno vrijeme i napore da se otklone sve uočene greške i nepreciznosti i utvrde uzroci nepravilnosti. Kralj Brajović tvrdi da se to odnosi i na konkretna sredstva za koje izvori CIN-CG tvrde da ih nema na stanju. Ona ističe da upoređuju stvarno stanje  sa dokumentacijom, razgovaraju sa zaposlenima… Kralj Brajović je ocijenila da je od posebnog interesa da se do kraja sprovede tačan i kvalitetan popis i da će, nakon što se završi čitava procedura, sve informacije da budu dostupne.

Osnovna sredstva ne broje godinama

CIN-CG imao je uvid u nekoliko popisa, rađenih u posljednjih sedam godina. Popisi sitnog inventara pokazuju da su nacionalnom pozorištu nedostajale brojne stvari, pojedinačno uglavnom male vrijednosti, ali koje sa televizorom, printerima, mobilnim telefonima, dovode do manjka od 20 do 50 hiljada eura.

Popisom sitnog inventara iz 2012. godine, na primjer, komisija je utvrdila da u bifeu nema i „Samsung“ televizora, procijenjene vrijednosti 255,65 eura, dok su iz šnajderaja nestale dvije automatske pegle koje su ranije koštale oko 100 i 300 eura.

Među nestalim stvarima, kojih godišnje bude i vrijednosti nekoliko hiljada eura, su komadi garderobe, udaraljke za bubanj, bokali, čaše, nosači monitora, akumulator…

I dok sitni inventar za CNP ne predstavlja problem, jer te stvari nemaju upotrebnu vrijednost, popis osnovnih sredstava zadaje glavobolju zaposlenima i tokom godišnjeg odmora.

Posljednji popis osnovnih sredstava, prema tvrdnjama izvora, navodno je rađen prije šest godina. CIN-CG imao je uvid u taj dokument, ali, iako se zahvaljući šiframa vidi da stotine stvari nedostaju u CNP-u, ne piše šta je konkretno koliko manjak.

Kralj Brajović, uprkos tvrdnjama da se redovno rade, nije odgovorila kada je urađen posljednji popis osnovnih sredstava, te koliko predmeta i koje vrijednosti nedostaje.

„CNP vrši redovni popis imovine na osnovu člana 21 Zakona o računovodstvu i člana 48 i 50 Zakona o državnoj imovini, kao i Uredbe o načinu vođenja evidencije pokretnih i nepokretnih stvari i o popisu stvari u državnoj svojini. Komisije za popis dostavljaju izvještaje koji sadrže i određeni broj stvari koje su za otpis i koje nijesu za dalju upotrebu, najčešće zbog tehničkih kvarova ili iskorišćenosti sredstava i inventara. Izvještaje usvaja pozorišni savjet, nakon čega računovodstvo vrši usklađivanje zatečenog stanja sa računovodstvenim stanjem popisa sredstava“, rekla je Kralj Brajović.

Tri krađe za mjesec, policija nijednu nije rasvijetlila

Nacionalno pozorište je čak tri puta za nepunih mjesec dana 2015. godine bilo na meti kradljivaca. CNP je, prema saznanjima CIN-CG, policiji podnijelo tri krivične prijave. Nepoznate osobe su 14. septembra 2015. godine ukrale 500 eura iz blagajne te ustanove. Samo petnaestak dana kasnije, CNP je prijavio policiji da je neko ukrao bakarni krov površine oko 130 metara kvadratnih. Sredinom oktobra iste godine, podnesena je krivična prijava policiji zbog krađe LCD televizora, vrijednog oko 760 eura.

Nijednu od tih krađa policija nije rasvijetlila. Iz Uprave policije nijesu odgovarali na pitanja CIN-CG-a u vezi sa krađama, dok je Kralj Brajović kazala da se CNP kao javna institucija i oštećena strana više puta obraćala nadležnima, jer im je veoma stalo da se rasvijetle slučajevi.

„Nakon urgencije CNP-a Upravi policije, dobili smo povratnu informaciju da je obradila predmete i uputila Osnovnom tužilaštvu na dalje postupanje. Nedugo po stupanju na dužnost direktorice CNP-a obratila sam se i Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici sa zahtjevom da nas informišu u kojoj su fazi pokrenuti postupci i da li će biti pokrenut krivični postupak utvrđivanja odgovornosti NN lica. Iz ODT-a informisani smo da su svi pravni mehanizmi dostupni tužilaštvu iskorišćeni, a kako je učinilac predmetnog krivičnog djela ostao nepoznat, naloženo je organima Uprave policije da preduzmu mjere iz svoje nadležnosti radi otkrivanja učinioca krivičnog djela“, kazala je Kralj Brajović.

Izvori iz CNP-a tvrde da se u toj instituciji sumnja da su novac i stvari iz te ustanove otuđili zaposleni ili osobe povezane sa njima. Ko su ti fantomi u teatru, niko nije spreman da javno kaže.

Rezultati popisa o kojima govori Kralj Brajović trebalo bi da odgovore na pitanje da li će i poslije najnovijih saznanja o nestanku vrijednih stvari sve ostati na sumnjama ili će započeti završni čin rasvjetljavanja sudbine ovih troškova koji su finansijski pojeli mnogo predstava.

Iz Muzeja nestalo više od 3.000 predmeta

CNP nije jedina kulturna institucija iz koje je nestajao inventar ili vrijedne stvari. Nakon dugogodišnjeg ignorisanja problema, Ministarstvo kulture krajem prošle godine predložilo je formiranje Državne komisije koja će Ministarstvu unutrašnjih poslova dostaviti izvještaj o predmetima koji nedostaju u Narodnom muzeju. Službenik Narodnog muzeja Aleksadar Berkuljan tužilaštvu je dostavio prijavu i informaciju o nestalim predmetima. Gostujući u emisiji na Televiziji Vijesti, Berkuljan je krajem 2017. godine kazao da nedostaje „čitav jedan muzej“ u muzeju. U toj instituciji, prema riječima Berkuljana, ne znaju gdje se nalazi više od 3.000 predmeta. Među njima su vrijedne slike, davane na revers, skulpture, namještaj... Pokazalo se da u umjetničkom muzeju nedostaje oko 200, a u istorijskom oko 1.700 neprocjenjivih predmeta.

Direktorovo rashodovano odijelo

Komisija za popis, 29. decembra 2011. godine, konstatuje da u kancelariji bivšeg direktora Janka Ljumovića nije pronašla telefon NOKIA 985 GS, plaćen 309 eura, ali ni drugi – Iphone, tada vrijedan 409 eura. Te stvari u izvještaju vode se kao rashodovane. Među njima je i muško odijelo, plaćeno 649 eura, te još jedan mobilni telefon od 190 eura.  (SCAN dokumenta koji potvrđuje da su ove stvari rashodovane).

Komisija je, kako pokazuje dokument dostavljen CIN-CG-u, otpisala i stvari koje nijesu pronađene, a koje je dužio i aktuelni menadžment, kao što je laptop koji je koristio sadašnji umjetnički direktor CNP-a Branimir Popović. Kralj Brajović je odgovorila da te stvari nijesu imale vrijednost.

„Prilikom popisa vrši se rashod svih sredstava koje usljed iskorišćenosti, vijeka trajanja ili kvara, više nemaju upotrebnu, niti računovodstvenu vrijednost. To je slučaj i sa pomenutim telefonom bivšeg direktora Janka Ljumovića i laptopom koji je dužio bivši direktor, a sadašnji umjetnički direktor CNP-a Branimir Popović“, odgovorila je Kralj Brajović.

Ana KOMATINA